U članku se analizira međusobni odnos japanske tradicijske kulture borilačkih vještina (koryū budō) i njezinog suvremenog pandana (gendai budō). Analiza se temelji na ideji upisivanja koryū budō na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine kao najstarijeg japanskog kulturnog dobra vezanog uz borilačke vještine. Prvotni prijedlozi u tom smislu javili su se u posljednjih desetak godina, a iznijele su ih neke japanske organizacije koje se bave borilačkim vještinama, npr. Nippon Budokan, posebice njegov Odjel za baštinu koryū. Formalizam koji je nalik obredu i koji se zasniva na unaprijed određenim formama a koji se javlja u suvremenom i tradicionalnom nasljeđu budō-a interpretira se kroz prizmu "japanske nacionalističke povijesti" nakon razdoblja Meiji restauracije. Stoga se naglašavaju strukture pokreta koje su i ranije postojale u obrednim praksama klasične budō kulture a koje su i dalje prisutne u suvremenim sustavima borilačkih vještina, što proizlazi iz njihove nasljedne izvedbenosti koja prethodi njihovoj formalizaciji.