Cilj ove metaanalize bio je sistematizirati postojece znanje o genetskom doprinosu individualnim razlikama u subjektivnoj dobrobiti (eng. subjective well-being) te dati smjernice za buduca istrazivanja. Subjektivna dobrobit predstavlja tendenciju ka pozitivnim kognitivnim i afektivnim evaluacijama vlastita zivot. Dosadasnja istrazivanja na podrucju genetike ponasanja pokazala su da su individualne razlike u subjektivnoj dobrobiti dijelom genetski posredovane. Ovisno o metodologiji (nacrt, mjerni instrument, statisticka obradba), postoje odredene varijacije u indeksima heritabilnosti. U okviru metaanalize definirani su kriteriji ukljucivanja i iskljucivanja primarnih istrazivanja, provedeno je pretrazivanje literature te je identificirano 14 primarnih istrazivanja. Pet istrazivanja moralo je biti iskljuceno iz analize zbog zavisnih uzoraka. Prosjecan indeks heritabilnosti subjektivne dobrobiti pokazuje da se oko 39% (k=10, Q(df=9) = 241,32, p---0,0001) varijance fenotipa subjektivne dobrobiti moze pripisati genetskim doprinosima. Nakon pro- vodenja korekcije za pristranost u objavljivanju, 32% (k=12, Q(df=11)=392,83, p---0,0001) varijance fenotipa subjektivne dobrobiti moze se pripisati genetskim doprinosima. Razmotrene su smjernice za buduca primarna istrazivanja i ogranicenja ove metaanalize. Kljucne rijeci: metaanaliza, heritabilnost, subjektivna dobrobit, zadovoljstvo zivotom, genetika ponasanja