The liturgical texts of the Church Slavonic sacramentaries (Kiev Leaflets, Vienna Leaflets, Sinai missal Sin. Slav. 5N and others) from the early stages of the Slavic liturgy (9th to 14th century) with its textological and euchological content mostly belong to the Roman rite. These texts are euchological texts with proper liturgical function: texts are written and arranged for the celebration of the Mass and they are preserved in the liturgical book called sacramentary. The medieval Latin liturgical textological tradition is divided into two branches: Gelasian and Gregorian, which formed a unique textological tradition in parts of Northern Italy and Transalpine countries (from Aquileia to Salzburg) establishing a new textological tradition known as the »Gelasianized-Gregorian Sacramentary«, which was used in the mentioned parts of Central Europe. Based on the research of the history of Old Church Slavonic liturgy and historical and comparative analysis of Latin and Church Slavonic texts, mostly conducted for the doctoral thesis entitled Historical and liturgical peculiarities of the early stages of the Slavonic liturgy, this study presents influences of Latin liturgical textological tradition from Central Europe on the oldest Church Slavonic translations of sacramentaries from 9th to 14th century and other liturgical texts, mainly euchological, which continued to exist in the Croatian Glagolitic tradition even after the liturgical reform at the end of the 13th century. Liturgijski tekstovi crkvenoslavenskih sakramentara (Kijevski listići, Bečki listići, tzv. Sinajski misal – Sin. Slav. 5N i dr.) ranoga razdoblja crkvenoslavenske rimske liturgije (od 9. do 14. stoljeća) pripadaju po svojem tekstološkom i euhološkom sadržaju rimskomu obredu. Riječ je o euhološkim tekstovima koji imaju liturgijsku funkciju: priređeni su i napisani za slavlje euharistije (mise), a sačuvani su u liturgijskoj knjizi nazvanoj sakramentar, odnosno misal. Rimska tekstološka liturgijska tradicija na latinskom jeziku prisutna u srednjovjekovnim sakramentarima dijeli se na dvije grane: gelazijevsku i grgurovsku, koje su se u sjevernoj Italiji i prekoalpskim zemljama (od Akvileje do Salzburga) miješale stvarajući novu tekstološku tradiciju, tzv. gelazijevsko-grgurovske sakramentare koji su korišteni na tom području. Ovaj rad donosi istraživanje povijesti crkvenoslavenske rimske liturgije te povijesno-komparativnu analizu latinskih tekstova rimskoga obreda iz dostupnih izvora latinskih sakramentara i starocrkvenoslavenskih Kijevskih listića te hrvatskih crkvenoslavenskih Bečkih listića, Splitskoga fragmenta misala i Vatikanskoga misala Illirico 4. Na temelju istraživanja prikazuje se utjecaj latinske rimske liturgijske tekstološke tradicije na rane prijevode sakramentarā s latinskoga na starocrkvenoslavenski jezik (od 9. do 14. stoljeća) te na tekstove koji su tradicijom prešli u hrvatsko glagoljaštvo nakon reforme liturgijskih knjiga koncem 13. stoljeća i stvaranja liturgijske knjige »misal po zakonu rimskoga dvora«. Istraživanje je pokazalo da su se u prijevodima s latinskoga jezika na starocrkvenoslavenski jezik prevoditelji služili tekstovima rimskih latinskih sakramentara, čuvajući u prijevodima concinnitas i sobrietas Romana, tj. teološki izričaj euholoških tekstova rimskoga obreda. Prema tomu, nedvojbeno se može zaključiti da su najstariji prijevodi starocrkvenoslavenskih euholoških tekstova kao predložak imali rimske latinske tekstove s područja akvilejske crkvene jurisdikcije, salzburške nadbiskupije i krajevnih crkava koje su bile u doticaju s moravskim i panonskim područjem, kao i s hrvatskim i dalmatinskim crkvenim područjem.