U radu se donose nove spoznaje o liturgijskim ambijentima u crkvenoj arhitekturi sa zadarskog područja iz vremena kasne antike te ranog srednjeg vijeka. Daje se naglasak na one dodane ambijente koji su obilježili ranokršćansku arhitekturu te su tako utjecali na izvođenje liturgijskog obreda. Pritom se ukazuje na specifičnosti koje su zastupljene na razmatranom području. Posebno se analiziraju liturgijski ambijenti koji se crkvenim građevinama dodaju u razdoblju predromanike i romanike jer tada pod utjecajem Bizantske crkve nastaju promjene u liturgiji. Od 9. stoljeća razvija se kult zadarskih svetaca, što je u razdoblju kasne antike bilo nepoznato. S vremenom nastaju posve novi sakralni prostori ili manji ambijenti namijenjeni za liturgiju posvećenu relikvijama. U tome kontekstu ukazuje se na značenje tih sakralnih prostora koji su utjecali na daljnji razvoj crkvene arhitekture tijekom romanike, ali i u kasnijim stoljećima.