U Hrvatskoj je 2020. godinu potpuno opravdano nazvati kriznom godinom. Osim pandemije bolesti COVID-19, s kojom se suočio cijeli svijet, Hrvatsku je pogodilo više razornih potresa, koji su dodatno intenzivirali osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti među građanima. Stoga je komunikacija izvršne vlasti i ključnih javnih institucija koje su sudjelovale u upravljanju kriznim situacijama cijele godine imala obilježja kriznog komuniciranja. Rad polazi od pretpostavke da je za učinkovito komuniciranje tijekom krize izuzetno važno povjerenje ugroženih javnosti u izvore iz kojih primaju ključne informacije, ali i povjerenje u institucije i organizacije koje upravljaju krizom te komuniciraju različite instrukcijske informacije, informacije prilagodbe te reputacijske informacije. Budući da su građani izloženi globalnim komunikacijskim izvorima, zahvaljujući kojima su percipirali i drukčije načine i modele upravljanja posljedicama pandemije diljem Europe i svijeta, mogli su na razini percepcije uspoređivati hrvatske napore s iskustvima i praksama drugih zemalja. Rad analizira navedena područja kriznog komuniciranja, preferirane izvore informiranja tijekom kriza te povjerenje u institucije i organizacije koje su (bile) uključene u upravljanje kriznim situacijama. Koristeći elemente koncepta meke moći, autori istražuju i kako hrvatski građani percipiraju upravljanje pandemijskom krizom drugih država svijeta, otkrivajući tako njihove priželjkivane modele i uzore, te na perceptivnoj razini uspoređuju ponašanje hrvatskih institucija u krizi s onima drugih europskih i svjetskih država. Rezultati provedenog istraživanja mogu upravljačima krizom u Hrvatskoj značajno pomoći u usmjeravanju i planiranju komunikacije te kanaliziranju poruka preferiranim komunikacijskim kanalima kao i pružiti važan uvid u stupanj povjerenja koji građani imaju u hrvatske institucije, ali i one drugih europskih i svjetskih država.