U članku se propituje je li u vjeronauku u javnoj školi legitimno i moguće poticati duhovni razvoj učenika, imajući na umu pretežito obrazovno usmjerenje učenja religije u javnoj školi. U temelju pitanja nalazi se višeznačan pojam duhovnosti, koji je zadnjih desetljeća zauzeo važno mjesto u znanstvenim istraživanjima te se u literaturi govori o „duhovnom obratu“. Budući da u Hrvatskoj do sada ima vrlo malo pedagogijskih i religijskopedagogijskih istraživanja posvećenih ovoj tematici, u radu se prikazuju sadržajne i strukturalne odrednice pojma duhovnosti u suvremenoj kršćanskoj teologiji te razvoja koncep(a)ta duhovnosti u drugim znanostima. Pokazuju se njihove dodirne točke, kritični aspekti i mogućnosti dijaloga. S obzirom da ne samo vjeronauk, nego i škola u cjelini, ima i odgojnu dimenziju, ona uključuje promicanje duhovnog razvoja učenika. Duhovnost u širem, filozofsko-antropološkom smislu označava čovjekovu povezanost s vlastitim unutarnjim središtem, s drugim ljudima, sa stvorenim svijetom i s transcendentnim, pri čemu je naglašena dimenzija značenja i svrhe te integracije života. Takav koncept duhovnosti kompatibilan je i s kršćansko-teološkim. Teološki koncept integrira antropološki dajući mu novo značenje, utemeljeno na kršćanskoj vjeri u objavu Boga u Isusu Kristu. Vjeronauk koji promiče transformativno učenje posreduje sadržaje kršćanske vjere tako da oni pružaju pomoć učenicima u postajanju čovjekom. Riječ je pritom o učenju po religiji i od religije, koje je kao cilj vjeronauka prihvatljivo za sve učenike.