U radu je riječ o hrvatskome jeziku u kontaktu u slengu, koji se smješta u kontekst hrvatskoga jezika u kontaktu općenito odnosno koreliraju se različite vertikalne razine hrvatskoga jezika na više načina. Isto tako ti se kontakti tumače i općelingvistički. Pozornost se posvećuje manje poznatim ili nepoznatim kontaktima, od kojih se jedan (romski) može smatrati slengovskim supstratom, čime se povlači paralela sa stanjem u drugim europskim i svjetskim jezicima. Pozornost se također daje i drugim manje poznatim i uočljivim kontaktima u slengu na različitim jezičnim razinama, npr. morfološkoj ili tvorbenoj, kao što se i ističe važnost tih, neleksičkih, elemenata u određivanju isključivo slengovskih obilježja. U sklopu toga propituje se Filipovićeva teorija jezika u kontaktu, koja, prema izloženome, nije univerzalna, ne samo za sve jezike nego i unutar hrvatskoga jezika. Kako je sleng idiom koji se temelji na leksičko-frazeološkoj razini i s obzirom na brojnost posuđenih elemenata (ali što potvrđuju i druge razine), može ga se okarakterizirati kao idiom hibrid. Štoviše, uzevši u obzir i "unutarnje posuđenice", ili riječi nastale prenesenim značenjem od osnovnoga, i neologizme, koji su posuđenice iz idiolekata, možemo sleng u potpunosti smatrati idiomom nastalim posuđivanjem.