Predmet je ovoga istraživanja struktura školskog sustava u Hrvatskoj i nekim europskim zemljama s posebnim osvrtom na trajanje općega obveznog školovanja. Pritom se primjenjuje deskriptivna metoda s povijesno-komparativnim pristupom. Autor u ovome članku prikazuje nastojanja nekih europskih zemalja, posebice zemalja Europske unije, reforme strukture školskog sustava sa svrhom produžetka obveznog školovanja. U tom kontekstu autor prikazuje i nastojanja Republike Hrvatske poznata po nazivu europeizacija hrvatskoga školstva nakon 90-ih godina 20. stoljeća s posebnim osvrtom na praćenje onih reformskih prijedloga kojima se predviđala promjena strukture školskog sustava i produžetak trajanja obveznog školovanja. Istraživanjem se potvrdilo da su u većini europskih zemalja provedene strukturne promjene školskog sustava između 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, ali već i u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata. Promjena školskog sustava kontinuiran je proces, a produživanje trajanja općega obveznog školovanja nastojanje je koje se nastavlja i u suvremenim uvjetima. U Hrvatskoj se nisu dosljedno pratila takva nastojanja. Isto tako, nisu ostvareni svi reformski dokumenti poslije 90-ih godina 20. stoljeća u kojima se predviđalo duže trajanje obveznog školovanja (devet i deset godina). Tako su iznevjereni pokušaji europeizacije u jednom od bitnih promjena u školskom sustavu. Četiri su skupine razloga za dužim trajanjem obveznog školovanja u Hrvatskoj: pridružiti se razvoju zajedničkog društva (Europske unije), ostvarivati zajedničku europsku obrazovnu usmjerenost, uvažavati specifičnosti psihofizičkog razvoja djece i mladih te zadovoljiti specifične potrebe hrvatskoga društva.