Venezuela je od svog osamostaljenja gospodarstvo temeljila na proizvodnji i izvozu jednog proizvoda. U 19. stoljeću to su bili kava i kakaovac koje je u 20. stoljeću zamijenila nafta. Navedeno je dovelo do nizozemske bolesti koja je gušila ostale gospodarske grane, pa su često korumpirane vlasti kupovale socijalni mir socijalističkim politikama i državnom potrošnjom. 1980-ih došlo je do prvog značajnijeg pada cijene nafte u 20. stoljeću te je Venezuela morala provesti liberalne reforme kako bi dobila pomoć Međunarodnog monetarnog fonda. Uslijedio je veliki pad standarda i BDP-a te masovni prosvjedi. Na valu tog nezadovoljstva na izborima 1998. godine pobjeđuje bivši vojni časnik i neuspjeli pučist Hugo Chavez kojemu oporavak cijene nafte omogućuje pokretanje socijalističkih reformi i gospodarski oporavak zemlje. Eksproprijacije vlasništva privatnih poduzeća i uvođenje cjenovnih ograničenja oslabili su domaće gospodarstvo i uzrokovali inflaciju, dok je rast državne potrošnje opteretio javne financije. Veliki pad cijene nafte 2014. uzrokovao je kolaps venezuelanskog gospodarstva kao i socijalnu i političku krizu. Prilikom izrade rada korišteni su službeni podatci venezuelanske vlade, ministarstava i instituta, te podaci Ujedinjenih Naroda, Svjetske Banke i ostalih organizacija kao i informacije iz venezuelanskih i inozemnih tiskovina i novinskih portala.