Ovaj rad predstavlja pregled modela opisa intonacije s obzirom na njihovo poimanje strukture intonacijskih ostvarenja. Modeli diskretnih tonskih razina koriste sljedove samo dvaju apstraktnih tonova (H i L) za opis, pri čemu oni mogu biti tonski naglasak ili dio tonskog naglaska, granični ton ili frazni ton. Modeli intonacijskih kontura fonološki bitnim smatraju samo tonska kretanja, konture i protive se njihovu raščlanjivanju. Postojanje intonacijskih fonema polazna je točka većine modela, bez obzira na to podrazumijevaju li pod njima konture glave i jezgre ili tonske razine. Neslaganje s obzirom na značenje sastavnica intonacijske konture dovelo je do formiranja holističkog i kompozicijskog pristupa. Pobornici holističkog pristupa smatraju da sastavnice intonacijske konture nemaju značenje, nego da ga imaju samo cijele konture. Kompozicijski pristup značenju intonacijske konture s druge strane polazi od postojanja intonacijskih morfema i fonema, pri čemu tonski naglasci, frazni i granični tonovi tvore intonacijske morfeme, a osnovni i popratni tonovi dvotonskih naglasaka intonacijske foneme.