Kao medij demokracije, javnost smatramo komunikacijskim tragom odsutnoga kolektivnog suverena, naroda ili demosa. Narod smatramo zajednicom građana. U stvarnosti političkog života građani su prisutni, ali je odsutna njihova zajednica. Ona nije dana, nego ju tek treba uspostaviti usuglašavanjem gledišta prije svega o načelima, pravilima i normama zajedničkog života, potom i o različitim modalitetima ostvarivanja opće dobrobiti. Ono prvo usuglašeno je uspostavljanjem ustavnoga poretka, a drugo je prepušteno komunikacijskom posredovanju javnosti. U njoj slobodno djeluju svi akteri političkog života, posebice političari kojima funkcije vlasti pribavljaju značajne komunikacijske prednosti, međutim unatoč tomu u procesu javnoga komuniciranja vodeću ulogu dobivaju građani međusobnom razmjenom mišljenja i tvorbom javnoga mnijenja, što na kraju javnost čini oblikom upravo njihove komunikacijske samodjelatnosti. Iz nje proizašlo javno mnijenje djeluje kao oporbeni glas naroda, međutim njegova komunikacijska moć jamči da nositelji državnih funkcija vlasti neće zaboraviti volju odsutnoga suverena za ostvarivanje opće dobrobiti. Utoliko je upravo takvo, oporbeno, djelovanje javnosti i javnoga mnijenja nužan uvjet demokracije. U svom članku autor analizira uvjete, aktivnosti i zbivanja putem kojih javnost ostvaruje pretpostavljenu ulogu medija demokracije.