Kant je tumačenjem metafizike ćudoređa nastojao dokazati da je smisao ćudorednosti u postizanju autonomnosti, odnosno u autonomiji volje. Premda je Nietzsche na potpuno drugačiji način tumačio ćudorednost, djelo Uz genealogiju morala pokazuje da je i za njega smisao ćudorednosti u postizanju autonomnosti, odnosno u stvaranju autonomnog individuuma. Pritom obojica svoje teze argumentiraju na primjeru obećanja. Kant objašnjava zašto se sloboda htijenja može očitovati samo pomoću kategoričkog imperativa, dok Nietzsche u drugoj genealogijskoj raspravi obećanje tumači kao aktivno htijenje, odnosno kao najvišu paradigmu odgovornosti. I kod Kanta i kod Nietzschea je ostvarenje autonomnosti kao ideala moguće samo pomoću slobode volje, što otvara mogućnost da bi kategorički imperativ mogao biti svojevrsna paradigma za protuideal.