U trenutku kad je Republika Hrvatska suočena s dvama suprotstavljenim izazovima – zahtjevima konstitucionalizma, izraženim kroz težnju za podvođenjem političkih djelovanja i interesa pravu (koji je još uvijek ponajprije vezan uz državu), te učincima globalizacije, koja političku i pravnu sferu nastoji podrediti ekonomskim interesima – apostrofirana je uloga (ustavnog) sudstva u ostvarenju socijalnih prava zajamčenih nacionalnim ustavima i u zaštiti dostojanstva najugroženijih građana. Pritom mu od ključne pomoći pri izgradnji nacionalne jurisprudencije socijalnih prava može biti upravo inspiriranje poredbenim pravnim iskustvom. Iako se hrvatski Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi nije ustručavao pozivati na praksu njemačkog Saveznog ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, takvo pozivanje ne djeluje sasvim iskreno, već odaje dojam da, umjesto snaženju pravne argumentacije, ponajprije služi legitimiranju političkih odluka. Stoga bi, uslijed sličnosti dvaju ustavnih poredaka, hrvatski Ustavni sud mogao štošta naučiti iz prakse svojeg njemačkog brata, osobito u materiji zaštite socijalnih prava. Pogled prema argumentaciji njemačkog Saveznog ustavnog suda u trima predmetima povezanim sa socijalnom materijom (Hartz IV, Asylum Seekers i Welfare Sanctions) pridonio bi otkrivanju dubljeg značenja koncepta socijalne države, temeljnog jamstva ljudskog dostojanstva i pojedinih ustavnih socijalnih prava te izgradnji suvereniteta hrvatskoga Ustava.