Članak se bavi pitanjem čovjekove sposobnosti za sreću ili radost. U tom smislu poseban naglasak se stavlja na kršćansko poimanje radosti kao blaženstva. Ono se kroz povijest teologije i kršćanske duhovnosti uvijek veže uz vjeru i krepostan život. U tom smislu govor o kršćanskom poimanju sreće i radosti kao blaženstva nužno uključuje tematsko ispreplitanje teologije i duhovnosti, razumnog i kreposnog života. Nakon polazišnog biblijsko-antropološkog promišljanja na temu radosti, središnji dio članka posvećen je teologiji blaženstva s naglaskom na Augustinovoj i Tominoj teološkoj misli. Polazeći od njihovih filozofsko-teoloških pretpostavaka za kršćansko poimanje sreće, te u svjetlu kršćanske duhovnosti i poticaja pape Franje u Evangelii gaudium, iznova se promišlja specifično kršćansko poimanje sreće kao blaženstva.