Sreća već više od dvije i pol tisuće godina moralno uznemiruje pojedince i zajednice kognitivno ih tjerajući na oplemenjivanje vlastitoga života i polisa kojem pripadaju.Samo rijetko smo svjesni toga do koje mjere je ono što zovemo sreća zaslužan tip učinkovitog moralnog djelatnika, kod koga se manifestira spoj vrline i dužnosti. Stoga će u članku biti prikazan tradicionalni pristup klasificiranju ljudskog moralnog djelovanja, prije svega poznato razlikovanje maksime biti sretan i biti dostojan blaženstva, te polučiti učinak koji proizlazi iz takvog razlikovanja. Čim se upustimo u razlikovanje biti sretan i biti dostajan blaženstva, kao da se radi o isključivoj alternativi, iz vida gubimo opsežan kompleks motivacija ljudskog ponašanja. Biti sretan je najstarija i najznačajnija forma eudaimonističke filozofije čiji rezultati prelaze u vanjska stanja vrline i izvrsnosti. Novovjekovni subjekt, kao vlastiti moralni zakonodavac osigurava i potencira moralno ponašanje podvrgavajući se kategoričkom imperativu i dužnosti. Do kojih promjena dovodi njihov sraz bit će naznačeno u obliku pitanja mogu li se uvidi i strukture eudaimonističke i deontološke etike približiti ili isključivo dijametralno promatrati. Kao što povijest etika svjedoči čovjek se može, baveći se teorijom i praksom, prije svega u sustavima Aristotelove i Kantove etike samopreobraziti.