Ne smatra se često da negacija može imati aktivnu ulogu u postizanju određenih konceptualnih okvira, no kao što tvrde Langacker (2008) ili Lakoff (2004), jezik omogućava stvarnoj fizičkoj prisutnosti riječi, čak i ako se one nalaze u nekoj vrsti niječne konstrukcije, stvoriti pozitivnu sliku onoga što se niječe. Naše se istraživanje prije svega bavi pretericijom i apofazom kao retoričkim sredstvima u političkom diskursu, gdje smo zamijetili čestu uporabu različitih vrsta niječnih konstrukcija koje uvode sadržaj koji se zapravo ne niječe, već naglašava. Konstrukcije poput ‘Nije ni potrebno govoriti...’, ‘Da i ne spominjemo...’, itd. iza kojih neposredno slijedi opis “prešućenih” sudionika ili događaja, pojavljuju se u našem korpusu javnih političkih govora, u medijskom diskursu te u drugim tipovima diskursa kojima se oblikuje javno mnijenje. U radu se analiziraju kognitivne i pragmatičke funkcije apofaznih konstrukcija u navedenom korpusu te njihova uloga u stvaranju uvjerljivosti ovoga retoričkog sredstva. Njihova ikonička priroda i psiholingvistička pozadina koriste se kao alat za tumačenje njihova jedinstvenog položaja u procesu konceptualizacije svijeta oko nas.