U ovom nevelikom članku obavještajni rad je samo/predstavljen kao čitak rukopis našega zajedničkog opstanka, i možebitnog prosperiteta. Po strožoj profesionalnoj prosudbi, položaj što ga trenutno zauzimamo na poprištu neoliberalne ortodoksije bremenit je svakojakim opasnostima. A ovo orijaško pouzdanje u naš vlastiti liliputanski geo/politički značaj što ga paušalno upodrumljujemo u tminu naše žilave nesuvremenosti, nesumnjivo pripada žargonu snishodljivosti i patologiji narcizma. Treba otvoreno priznati: premalo stvaramo, rijetko osluškujemo, i baš zato potiho nestajemo. U ovom odsudnom času nadasve je važno ustrajati na širokovidnom motrištu da je obavještajni rad jedna žiroskopska duhovna samo/ disciplina per omnia saecula. Autor ne dvoji da je 2. korpus naše buduće slobode utaboren na tim koordinatama.