U drugoj polovici 19. stoljeća nizozemsko društvo podijeljeno je na jasno podijeljene slojeve, a ta podjela odvijala se u svim društvenim, političkim, ekonomskim, i kulturnim sferama. Ovaj sustav oštro podijeljenog društva, koje je unatoč podjelama stabilno i miroljubivo funkcioniralo, naziva se konsocijacijska demokracija. U nizozemskom stranačkom sustavu također se odražavalo društvo podijeljeno na slojeve te su početkom 20. stoljeća stranke postale političkim glasnogovornicima slojeva. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća započinje proces raspadanja subkulturnih slojeva i desegmentacija te su društveni aspekti konsocijacijske demokracije i podjele na slojeve gotovo u potpunosti nestali, međutim nisu nestali politički aspekti te nizozemski stranački sustav i dalje funkcionira s naglaskom na politiku akomodacije.