Nova redateljska čitanja (Regietheater) od sredine pedesetih godina 20. stoljeća mijenjaju scensku sliku opernoga kazališta. Istodobno, otvara se i trajno polemičko pitanje o autorstvu u opernom kazalištu, što ga je gotovo kao sinonim za kreativnu inovativnost i originalnost scenskoga čitanja operne partiture definitivno prisvojila dominantna umjetnička figura redatelja: gdje su granice autorstva operne režije (ali i dirigenta) u odnosu na skladateljsko autorstvo partiture te može li se i u kojem slučaju se mora partitura obraniti od originalnosti autorstva operne režije odnosno koja je granica zaštite skladatelja od redateljskih čitanja. Iskušavanjem različitih glazbenih interpretacija i redateljskih estetika, izaziva se i različit odnos publike i kritike prema autorstvu operne režije, a u kontekstu hrvatskog opernog kazališta i na pozadini izvedbenih tradicija posebice opernih djela željeznoga repertoara. U članku se analiziraju produkcija i recepcijski odjeci provokativnih redateljskih čitanja Bizetove Carmen (2007.) i Verdijeve Aide (2013.) u Operi HNK u Zagrebu.