Dovoljno dugo je medijska pedagogija u Austriji bila – u teoriji i didaktici uvijek iznova usmjerena na organizacijske uzorke njemačkoga govornog stručnog diskursa – jedan između spoznaja empirijsko-analitičkog medijskog istraživanja, kritički-normativno usmjerene znanosti o komunikacijama i pragmatski usmjerene znanosti o odgoju (intencionalan socijalizacijski rad) određen diskurs o kratkoročnim i dugoročnim djelovanjima medija (vertikalna dimenzija) i njihova straha od difundiranja (rastapanja) u individualne i kolektivne životne arhitekture (stajališta, držanja, provođenje svakodnevice i životne kulture – horizontalna dimenzija). Tijekom rastuće lingvističke, ali i akademske propustljivosti u jednoj sve više povezanoj i umreženoj Europi čovjek se može nadati da će provincijska oholost (praktična medijska pedagogija kao kulturno distanciranje od austrijskog dnevnog lista «Krone») također postati anegdota kao i izrezivanje «za mlade nepodobnih» scena iz fi lmova. Možemo se samo nadati da će se na njezinome mjestu razviti medijsko-pedagoški diskurs, koji će s jedne strane otvoriti pogled za mogućnosti medijski posredovane socijalne prakse, dok će s druge strane posredovati između obitelji, škola, znanosti i obrazovne politike.17 Osim toga bi prije svega i postavljanje problema medijske pedagogije moralo biti integrirano u teoretsku i akademsku znanost o komunikacijama. Da li je (austrijska) znanost o komunikacijama spremna na to, ne ovisi samo o dobroj volji i katkada zamašnoj uviđavnosti ljudi koji rade studijske programe, nego na kraju o složenosti teoretskih programa koji se trenutačno koriste. Univerzalnoteoretski predstavljene platforme diskursa, koje se u europskom kontekstu razvoja obrazovanja tu i tamo razvijaju, počele su se zaustavljati i u Austriji. U tom smislu je zemlja planina – upravo zbog toga – zemlja (kulturnog) uspona. Na kraju čovjek dostiže puno mjesta s vidikom (promatračnice), što je – ne samo za medijsku pedagogiju – dobitak.