Znanstvene spoznaje povećavaju se velikom brzinom. Taj proces nije zaobišao ni procjenu ekološkog rizika. Dva glavna elementa u procesu te procjene - karakterizacija ekspozicije i efekta stresora - doživjela su unapređenja koja bitno mijenjaju dosadašnje rang liste opasnih stresora i prioritete u zaštiti. Međutim, primjena tih novih znanja u praksi nailazi na nepremostive poteškoće zbog postojeće kemofobije i radiofobije javnog mišljenja. Tako se u praksi izjednačavaju rizici koji su tisuću puta (npr. pesticidi, proizvodnja energije), pa i milijune puta (npr. kancerogene tvari) veći. Kako u demokratskom društvu volja naroda presudno utječe i na političke odluke, teško je očekivati izlaz iz toga začaranog kruga u kojem se golema sredstva usmjeruju na fantomske umjesto na stvarne opasnosti. Koncept održivog razvoja, međutim, pruža priliku da se taj krug prekine: on zahtijeva nova rangiranja, nove prioritete i usredotočenje na glavne ograničavajuće činioce održivog razvoja. Sredstva javnog priopćavanja, krivci nakazne percepcije rizika u građana koja je rezultirala tim fobijama, moraju postati mjerodavni i odgovorni komunikatori znanstvenih istina. Odgovorni mediji mogu u siromašnoj zajednici postati značajan činitelj u zaštiti okoliša.