Na osnovi analize diskursa 22 polustrukturirana intervjua s dionicima inovacijske politike i relevantnih javnih dokumenata, autori prikazuju problematiku agende inovacijske politike u Hrvatskoj u procesu pristupanja EU i nakon ulaska u članstvo, stavljajući naglasak na prisutnost ideja industrijske ekonomije i ekonomije znanja u diskursima o inovacijskoj politici u dekadi od 2006. do 2016. Proces stvaranja politike obilježilo je nedostatno koherentno tumačenje inovacijske politike i zanemarivanje institucionalnog konteksta. Autori zaključuju kako se ideja ekonomije znanja, kao temeljna ideja prisutna u inovacijskoj politici samo normativno prihvaćala zbog zahtjeva Europske unije kako bi se legitimirali interesi političkih aktera, dok su u stvarnosti ostale djelatne ideje ekonomije razmjera i pojednostavljenog linearnog modela inovacijskog procesa koje negativno utječu na mogućnost promjene politike i stvaranje integrirane inovacijske politike. Nalazi upućuju na zaključak kako inovacijska politika nije shvaćena kao politika koja integrira sektorske politike: znanstvenu, industrijsku, tehnologijsku i razvoja poduzetništva. Ideja nacionalnog inovacijskog sustava koristi se samo kao metafora za integraciju sektorskih politika, dok stvarna integracija u obliku sustava nije realizirana, a operacionalizacija te ideje ogleda se u nastojanju centralizacije upravljanja akterima koji bi trebali činiti elemente sustava. Odsutnost funkcionalne integrirane inovacijske politike jedna je od institucionalnih prepreka razvoju proklamirane ekonomije znanja.