„Zeleni hrast“ je već dugo poznato i specifično stablo hrasta nepoznatoga podrijetla, koje raste u selu Islam Latinski blizu Zadra u Hrvatskoj, a procjenjuje se da je staro preko 200 godina (Slika 1). Svoje ime zahvaljuje činjenici što njegovo debelo kožasto zeleno lišće ostaje na stablu duboko u zimu. Zeleni hrast prema našim saznanjima po prvi puta u literaturi spominje Jedlowski (1955) te pretpostavlja kako se radi o križancu cera (Quercus cerris L.) i hrasta plutnjaka (Q. suber L.). Kasnije ga Trinajstić (1974) opisuje kao novi takson Quercus × viridis Trinajstić, hybr. nov. koji je prema njegovom mišljenju križanac cera (Q. cerris) i hrasta crnike (Q. ilex L.) (Slika 2). Nakon toga ovaj hrast bio je predmet mnogih istraživanja, kako taksonomskih, tako i ekoloških, botaničkih, anatomskih i morfoloških. Posljednji pregledni članak o zelenom hrastu (Müller i sur., 2003) zaključuje kako rezultati većine dosadašnjih istraživanja podupiru mišljenje koje je dao Jedlowski, a ne opis taksona od Trinajstića. Međutim, do danas taksonomski status zelenoga hrasta i njegovo podrijetlo ostaju neizvjesni. Stoga je u ovome radu po prvi puta provedena analiza filogenetskih odnosa zelenoga hrasta na temelju molekularnih biljega u odnosu na ostale blisko srodne vrste hrasta koje rastu u njegovoj široj regiji, uključujući sve potencijalne roditeljske vrste (Q. cerris, Q. ilex, Q. suber i Q. coccifera L.) kao i takson Q. crenata Lam. koji je poznat kao stabilni križanac vrsta Q. cerris i Q. suber u Italiji. Također su u analizu uključeni predstavnici skupine Quercus (Q. robur L., Q. petraea /Matt./ Liebl. i Q. pubescens Willd.) kao vanjske grupe. Ukupno naš set podataka uključivao je devet taksona i 16 jedinki roda Quercus L. (Tablica 1). Kako bismo konačno utvrdili taksonomski status zelenoga hrasta koristili smo kloroplastne (trnK-matK i trnH-psbA) i jezgrine (5.8S + ITS2) DNK biljege (tzv. DNK barkod regije) na temelju kojih smo rekonstruirali srodstvene odnose pomoću mreže haplotipova/ribotipova (Slika 3) te pomoću filogenetskoga stabla dobivenoga metodom maksimalne štedljivosti (Slika 4 i 5). Rezultati filogenetskih odnosa između zelenoga hrasta i ostalih zastupljenih taksona u ovome istraživanju (Slika 3, 4 i 5) ne podržavaju teoriju da je Q. ilex jedna od njegovih roditeljskih vrsta. Umjesto toga, molekularna filogenija nedvojbeno dokazuje kako je zeleni hrast zapravo takson poznat pod prihvaćenim nazivom Q. crenata, te potvrđuje alternativnu hipotezu kako se radi o križancu između vrsta Q. cerris i Q. suber. Pojedini autori u starijoj literaturi već su navodili svojtu Q. crenata na temelju morfoloških karakteristika za područje Istre i Kvarnera te Dalmacije, koristeći se uglavnom sinonimom Q. pseudosuber Santi (Strobl, 1872; Freyn, 1877; Richter, 1897; Schneider, 1906; Ascherson i Graebner, 1908-1913; Adamović, 1911; Hirc, 1916; Hayek, 1924, 1927; Lovrić, 1981). Međutim, kasnije Trinajstić (2006) ipak zaključuje kako takson Q. crenata nije zastupljen u hrvatskoj flori te je do danas ovo pitanje ostalo dvojbeno. U novije vrijeme vrsta Q. crenata zabilježena je samo u kulturi u Perivoju Vladimira Nazora u Zadru (Perinčić, 2010; Nikolić 2017). Na osnovi naših rezultata temeljnih na molekularnoj filogeniji sa sigurnošću zaključujemo da je vrsta Q. crenata prisutna u hrvatskoj flori.a The “green oak” is a well-known specific individual oak tree of unknown origin growing near Zadar in Croatia. Depending on the authors, it was described either as a hybrid taxon between Quercus cerris L. and Q. ilex L. (named Q. × viridis Trinajstić) or alternatively as a presumed hybrid between Q. cerris and Q. suber L. To finally resolve the origin of this taxon, we performed molecular analyses and investigated the phylogenetic relationships between the “green oak” and other closely related oak taxa from the surrounding area, including all putative parental species. A total of 16 individuals representing nine Quercus L. taxa were investigated based on both plastid (trnK-matK and trnH-psbA) and nuclear (5.8S + ITS2) DNA sequence variation. Placement of the green oak in the phylogenetic relationships between the studied oak taxa does not support Q. ilex as one of its parental species but rather indicates that this taxon is in fact Q. crenata Lam., reaffirming previous alternative hypothesis that the green oak is a hybrid between Q. cerris and Q. suber. We therefore confirm the presence of Q. crenata in the Croatian flora and based on historical literature survey, we explore and discuss the implication of its occurrence and possible hybridogenic origin in the Croatian territory.