Zahtjev pravne sigurnosti nalaže da i ispunjenje obveza iz pravnih odnosa treba na određeni način osigurati. Kroz stoljeća su pravna praksa i teorija razvile brojne institute osiguranja, a jamstvo je zasigurno jedno od najvažnijih i najčešće korištenih. Od davnih vremena pa do danas, ono ne gubi na svojoj važnosti, a razvija se i prilagođava uvjetima vremena. Cilj ovog rada je analizirati postojeći zakonodavni okvir u kojem je smješteno jamstvo, kako Republike Hrvatske, tako i drugih poredbenih zakonodavstava. Najprije se polazi od njegovih osnovnih svojstava kako bi se bolje razumjela njegova pravna narav i svrha. Bez objašnjenja i shvaćanja njegova glavna dva svojstva – akcesornosti i supsidijarnosti – teško je shvatiti samu zamisao tog instituta. Osim glavne uloge koju ima u osiguranju ispunjenja obveze, razmatra se i njegova druga gospodarska svrha. Središnji dio rada čini sklapanje samog ugovora, a glavne teme tiču se načina očitovanja volja ugovornih strana, sposobnosti za jamčenje i forme ugovora o jamstvu. Sva pitanja obrađuju se prema trenutačno važećem Zakonu o obveznim odnosima, a uspoređuju se s poredbenim rješenjima, gdje se uočavaju velike sličnosti i tek poneke razlike u uređenju predmetnog instituta. Osim što je poznato da se jamčiti može za novčane obveze, u radu se također analiziraju i druge vrste obveza za koje se može jamčiti, a analiza se zaokružuje temom prava i obveza ugovornih strana. Zaključuje se da zakonodavna rješenja većinom štite osobu jamca, pa su negativne konotacije koje su povezane s obvezivanjem za trećega na ovaj način neopravdane.