Globalna ali virtualna dostupnost svijeta, sekularizacija svetoga i individualizacija življenja, dostupnost neselektiranih informacija i fragmentarnost života predstavljaju kontekst u kojem se događa neadekvatna socijalna percepcija doživljaja konačnosti, ograničenosti i smrti, zbog čega čovjeku današnjice biva otežano ophođenje s njima kad postanu njegova osobna stvarnost. Uz tradirane oblike potpore, kodirane institucijama društva i religije, nude se alternativne mogućnosti suočenja gubitka i žalovanja, ne i sigurnost uspješnog zaključenja njihova procesa. Uz neizbježnu stvarnost njihove prisutnosti, pastoralna se praksa nalazi pred izazovom kritičkog propitivanja vlastite dušobrižničke skrbi i liturgijske prakse.