Na ludost, kao jednu od najkontroverznijih i najizazovnijih renesansnih tema, nije znatno utje- calo samo njezino srednjovjekovno naslijeđe, nego i srednjovjekovna shvaćanja dominantne muževnosti i podložne, ranjive ženstvenosti. Stoga su brojne renesansne rasprave žarko pokušavale objasniti brojne, ali često identične, mentalne poremećaje. No pri određivanju postojale su brojne poteškoće. Cilj je ovoga rada analizirati i objasniti rodnu percepciju dvaju mentalnih poremećaja, ponajprije „ženske“ histerije i „muške“ melankolije. Histerija se prvotno estetizirala i eroticizirala, dok se melankolija intelektualizirala. Kao čovjek svoga vremena Shakespeare je zasigurno bio upoznat s rodnim percepcijama ludosti. Njegov opis ženskih likova u tragedijama raznolik je upravo zbog njegova izravnoga preispitivanja tih kategorija. Njegov prvi ženski histerični lik, Ophelia, neupitno je konvencionalan, dok lady Macbeth preispituje ustaljene rodne uloge. Kralj Lear, s druge strane, poseban je slučaj čovjeka koji boluje od ženske bolesti.