U sklopu književne produkcije hrvatskog humanista, diplomata i prelata Antuna Vrančića (1504. – 1573.) nalazi se putopis Iter Buda Hadrianopolim, koji je nastao kao svjedočanstvo Vrančićeve prve carigradske misije 1553.-1557. godine u koju je bio poslan po nalogu cara Ferdinanda I. (1503. – 1564.). Spis je sačuvan u autografu i u trima primjercima rukopisa u sklopu geografsko-historijskog djela De Illyrico Caesaribusque Illyricis hrvatskog humanista Ivana Tomka Mrnavića (1580. – 1637.) te je dvaput objavljen, u 18. i 19. stoljeću. U radu se na temelju saznanja do kojih su autorice došle radeći na pripremi kritičkog izdanja tog Vrančićeva teksta daje uvid u tekstualnu transmisiju djela Iter Buda Hadrianopolim. Filološka usporedba autografa i sačuvanih prijepisa daje odgovor na pitanje koji je primjerak najbliži Vrančićevu izvorniku, dok usporedba autografa i izdanja ukazuje na to kako je nedovoljna pouzdanost postojećih izdanja za jezično-stilske ili historiografske interpretacije zbog grešaka koje se u njima prenose i ugrožavaju čitanje teksta, uz nedostatak kritičkoga izdanja, dovoljan razlog za novu filološku obradu toga Vrančićeva djela prema načelima suvremene neolatinistike.