Članak istražuje ulogu crkvenog vodstva u izgradnji otpornosti. Rad polazi od suvremenog okvira koji se definira kao nestabilan, nesiguran, kompleksan i dvosmislen; i koji je obilježen kao krhak, anksiozan, nelinearan i nejasan. Crkva odgovora na duhovnu i kulturnu krizu individualizma tako što pruža osjećaj zajedništva, podrške, pripadnosti i formacije, posebno u vrlinama. Crkveno vodstvo može poticati osobnu otpornost usmjeravajući pojedince u tumačenju stvarnosti, razvijanju samosvijesti i promicanju osjećaja odgovornosti. Mapiranje dostupnih resursa, kategoriziranih kao vještine, podrška, strategije i mudrost (4S’s - skills, supports, strategies, sagacity), učinkovita je metoda. Također, prakticiranje vrlina, kako ih zagovara Crkva, igra ključnu ulogu u izgradnji otpornosti. Rutine učenja, koje nalikuju vrlinama zbog svoje usmjerenosti prema znatiželji, stalne prirode, društvenog porijekla, kontekstualne fleksibilnosti, usmjerenosti na djelovanje i predanosti napretku, osnažuju pojedince za cjeloživotno učenje, promovirajući rast i otpornost. Pristup Crkve zagovara personalizam, ističući jedinstvenu, racionalnu i osobnu prirodu ljudskih bića te priznajući prirodno dostojanstvo svakog pojedinca. Pristup otpornosti usmjeren na osobu je teleološki, temeljen na vrijednostima, integrativan, suradnički i responzivan. Refleksija i procjena ključni su za intelektualni razvoj i kontinuirano učenje. Isto tako, personalistička otpornost priznaje važnost razvijanja odnosa i podrške zajednice. Crkva može poticati osobnu otpornost time što unaprjeđuje vlastitu organizacijsku otpornost, što uključuje prioritiziranje pouzdanosti procesa i promicanje kulture učenja, prilagodbe i proaktivnosti. Time se gradi povjerenje i osjećaj zajedništva, što doprinosi osobnoj otpornosti članova Crkve.