Komuniciranje o rizicima nije jednostavan proces u kojemu se s jedne strane nalaze kvalificirani pošiljaoci, a s druge kvalificirani primaoci informacija. To je vrlo kompleksan proces u kojemu je potrebno poštivati niz pravila i postupaka. Unutar komunikacijske procedure kao prvi, a time vrlo često i kao usmjeravajući čimbenik, izdvaja se prezentacija procijenjenih rizika. Kvantitativna procjena rizika i kvalitetna prezentacija rezultata te procjene potrebni su ali ne i dovoljni uvjeti za kvalitetnu komunikacijsku proceduru, a potom i za donošenje ispravne odluke. U središte interesa ovoga rada postavljen je problem načina prezentacije procijenjenih rizika. Stav je autora kako je stručnjak (ekspert, analitičar) iz područja kvantitativne procjene rizika najpozvaniji prezentirati procijenjene rizike. U tom kontekstu najzanimljiviji je odnos stručnjak — javnost. U analizi tog odnosa naglasak se postavlja na analizu semantičkog problema. U radu se stoga sistematizira i daje pregled svih načina prezentacije rizika koji danas stoje na raspolaganju stručnjaku iz područja kvantitativne procjene rizika: analogija, numerička i grafička prezentacija rizika. Svaki od ovih načina ukratko se analizira i ističu se njihove glavne prednosti i nedostaci. Premda je vrlo teško uobličiti bilo kakvu pravilnost o tome u kojim uvjetima treba primijeniti koji način prezentacije procijenjenih rizka, autor ovog rada — kada je u pitanju prezentacija rizika javnosti — preferira analogiju, relativnu numeričku prezentaciju te kombinaciju apsolutne i relativne prezentacije, jer takav način prezentacije ponajbolje oslikava bit kvantitativne procjene rizika, a ona je u tome da procjena rizika nije samoj sebi svrha, već svoje opravdanje i puni smisao dobiva u usporedbi rizika od različitih izvora opasnosti.