Pjesnik, esejist, kritik i prevoditelj Viktor Vida (1913. – 1960.) jedan je od najboljih i najuglednijih hrvatskih emigrantskih pjesnika. Stvaralac je nezavidne sudbine, tragičnoga osjećanja života i tegobnoga životnog puta. Njegovo je pjesništvo tematski raznoliko, višeslojno i kompleksno. Tematski je usmjereno na zavičaj, događaje iz Biblije, skrivenoga Boga, anđele, egzistencijalnu tjeskobu i smrt. U Vidinoj „domovinskoj“ i „emigrantskoj“ fazi do izražaja dolaze sljedeći motivi: nostalgično sjećanje na djetinjstvo i rodnu Boku, poistovjećenje lirskoga subjekta sa zavičajnim krajolikom kao kulturnom i ontološkom kategorijom; prognanička sudbina, životne teškoće, samoća, patnja, nemiri i strah lirskoga subjekta, neprilagođenost argentinskome krajoliku; osjećaj izopćenosti, iskorijenjenosti, disocijacija i melankolija lirskoga subjekta; traganje za identitetom koji je u tuđini izgubio svoju usidrenost; život i smrt, čežnja za nadilaženjem prolaznosti; religiozne misli, doživljaji i aluzije, biblijske asocijacije, trpljenje i kršćanska suosjećajnost, tiha povjerenja i sumnje, prigovor šutnji Neba; otajstveni i skriveni Bog, Bog kao jedini sugovornik potresena pojedinca, zahvaljivanje i skrušenost pred Bogom; transcendencija i eshatološke vizije. U Vidinoj su poeziji razvidni utjecaji impresionizma i hermetizma. Svojim je egzistencijalnim temama, širokim duhovnim obzorima, religijskim nadahnućima, kršćanskom eshatološkom motivikom i religiozno tihim povjerenjima Viktor Vida umnogome obogatio ne samo religioznu, nego i cjelokupnu hrvatsku liriku.