Autor u radu promišlja o uvjetima mogućnosti teološkog govora o unutarcrkvenom dijalogu, suradnji i suodgovornosti. Budući da je, osobito što se tiče dijaloga i suodgovornosti, riječ o izvanteološkim pojmovima te o teološkom interesu koji dolazi od filozofijskih poticaja suvremenoga dijaloškog mišljenja, autor se najprije ograničava analizirajući tri primjera i tri mogućnosti razumijevanja dijaloške strukture čovjekove (su)odgovornosti izrečene kroz dijalošku misao filozofije XX. stoljeća: Martin Buber i simetrično‑uzajamna struktura autentičnog dijaloga, Emmanuel Lévinas i asimetrično‑neuzajamna dijaloška struktura odgovornosti te Paul Ricoeur i asimetrično‑uzajamna struktura sebstva. Nakon toga se promišlja o teološki utemeljujućim uvjetima mogućnosti govora o unutarcrkvenom dijalogu i suodgovornosti. Autor se ograničava na tri temeljna zaokreta koja su obilježila teološko‑ekleziološku misao na Drugome vatikanskom koncilu i nakon njega: zaokret (poslije)koncilske Crkve u shvaćanju objave kao samoobjave Boga; zaokret u shvaćanju Crkve kao otajstveno‑sakramentalne communio i zaokret u shvaćanju sinodalnosti kao unutarnjeg dinamizma ostvarenja dijaloga, suradnje i suodgovornost u Crkvi.