Rad je usmjeren prema procesu donošenja odluka menadžera u odnosu na osnovni model organizacijskog učenja prezentiranog od strane P. Sengea kao sistemskimodel menadžmenta. Empirijsko istraživanje provedeno je povezivanjem s ključnim razinama organiziranog učenja: 1. sustavno razmišljanje, 2. osobno usavršavanje, 3. mentalni modeli, 4. grupno učenje, 5. ciljevi i zadaci i 6. dinamični uzroci s jedne strane a s druge strane birokratska logika donošenja odluka koju karakterizira nefunkcionalna stabilnost, nefleksibilnost, individualizam, snaga, autoritet i hijerarhija, centralizacija, fragmentacija i neodređenost. Cilj istraživanja bio je analizirati udio menadžereve orijentacije prema donošenju odluka s korištenjem birokratskih alata ili organizirano učenje uspoređujući problemsko i neproblemsko odlučivanje. (MANOVA, metoda ponovljene mjere, intersubjektivni faktor situacija: 1. neproblemska, 2. problemska). Zaključak analize jest da postoje značajne razlike između tipova problemskog i neproblemskog odlučivanja: birokratski atributi donošenja odluka mnogo su intenzivniji u problemskim situacijama, dok je pristup povezan s učenjem mnogo češći kod neproblemskih situacija. Rezultati našeg istraživanja ukazuju na činjenicu da su menadžeri mnogo uspješniji u rješavanju problema koristeći atribute organizacijskog učenja prilikom donošenja odluka.