Urbane zelene površine, osobito u obalnim područjima, od velikog su i višestrukog značaja za održivi urbani i turistički razvoj. Istodobno su bitno ugrožene prekomjernom izgradnjom uzrokovanom urbanizacijom. Pojačana urbanizacija može se prepoznati kao posljedica prostornog širenja izgrađenih dijelova obalnih naselja zbog snažnih litoralizacijskih procesa, ali i kao posljedica sve jačeg razvoja turizma u obalnim područjima. U dosadašnjim znanstvenim istraživanjima povezanosti urbanizacije i turizma, koja se provode u različitim znanstvenim područjima i disciplinama, urbane zelene površine većinom su zastupljene u širem kontekstu, rjeđe kao neposredni objekt istraživanja. Razumijevanje i komparacija rezultata istraživanja otežani su zbog nestandardizirane metodologije i terminologije koje se u istraživanjima primjenjuju. Stoga je glavni cilj ovoga rada iznošenje pregleda metoda primijenjenih u istraživanjima urbanih zelenih površina te, na osnovi toga, izdvajanje metodoloških pristupa primjenjivih u geografskim istraživanjima urbanih zelenih površina u kontekstu turističkog razvoja obalnih područja. Definirano je značenje pojma „urbane zelene površine“ i objašnjen njegov odnos s turizmom. Analizirani su predmet, upotrijebljena terminologija, klasifikacije urbanih zelenih površina, prostorni i vremenski kontekst, primijenjena metodologija i način interpretacije rezultata u dosadašnjim istraživanjima urbanih zelenih površina. Izdvojena su dva najčešća pristupa istraživanjima urbanih zelenih površina u kontekstu turističkog razvoja obalnih područja: a) komparativna prostorno-vremenska istraživanja promjene urbanih zelenih površina uslijed turističkog razvoja i b) istraživanja stavova korisnika i njihove percepcije urbanih zelenih površina u kontekstu turističkog razvoja. Izdvojeni pristupi primjenjivi su u geografskim istraživanjima urbanih zelenih površina, a utemeljeni su na metodološkim podlogama pozitivističkog i humanističko-biheviorističkog pristupa u suvremenoj geografiji.