Poslije rađanja “bebe iz epruvete”, trijumfalni je uspjeh reproduktivnih tehnologija dramatično ubrzao znanstveno-istraživački rad u mnogim područjima i dao nadu parovima koji se bore sa problemom neplodnosti. Međutim, istovremeno su se nametnule nove i brojne moralne, etičke, bioetičke, pravne, društvene, kulturološke i rodne dileme i polemike, posebno u zemljama u kojima postaju sve naglašeniji trendovi negativnog populacijskog kretanja. Ove asistirane reproduktivne tehnologije unose promjene, ne samo iz aspekta medicine u odnosu na sterilnost, već duboko zadiru i u društvene i kulturološke obrazce braka, partnerstva, roditeljskih uloga i rodne ravnopravnosti. Surogat ili zamjensko majčinstvo, kao dio područja pitanja reproduktivnih tehnologija, traži hitno preispitivanje mogućnosti za institucionaliziranu praksu majčinstva u suvremenom društvu i njegovih efekata u svakodnevnom životu. Odnosno, to je pokušaj demistifikacije, denaturalizacije i reevaluacije normi majčinstva, koje uvijek ukazuju na odnose u specifičnim materijalnim uvjetima centriranja ili decentriranja javne ili private moći ili društvenosti. Međutim, oni se prije i iznad svega odnose na mogućnost da se prethodno napravi (bio)etička evaluacija, sa kojom bi se osigurale solidne pravne regulative u odnosu na mogućnost (zlo) upotrebe i komercijalizacije ljudskog života.