U radu se razmatraju načini na koje je bilo rješavano pitanje državljanstva fizičkih osoba u slučajevima sukcesija država koje su se odvijale na današnjem državnom području Republike Hrvatske od 1918. godine do danas. U tom razdoblju, koje se proteže od raspada Austro-Ugarske Monarhije pa do osamostaljivanja Republike Hrvatske, zabilježeno je šest slučajeva sukcesije država. Za svaki od tih slučajeva sukcesije izlažu se pravni izvori koji su uređivali pitanje državljanstva, razmatraju se načela (kriteriji) koji su bili utvrđeni za stjecanje novog, odnosno gubitak starog državljanstva, utvrđuje se je li postojala mogućnost izbora državljanstva (prava ili neprava opcija), je li do stjecanja novog državljanstva dolazilo automatizmom ili po zahtjevu pojedinca, koje su mjere poduzimane da bi se izbjegli slučajevi nastanka osoba bez državljanstva te kakav je bio pristup glede mogućnosti stjecanja dvojnog ili višestrukog državljanstva. U radu se daje i prikaz dosadašnjih napora Ujedinjenih naroda na izradi međunarodnopravnog instrumenta koji bi na globalnoj razini uređivao pitanje državljanstva fizičkih osoba u sukcesiji država, kao i pokušaja uređivanja toga pitanja u okviru sukcesije bivše SFRJ. Kritičkim osvrtom na neka rješenja sadržana u Nacrtu članaka o državljanstvu fizičkih osoba u odnosu na sukcesiju država koji je 2000. godine usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda, uključujući i njihovu usporedbu s rješenjima koja su prihvaćena u Zakonu o hrvatskom državljanstvu kao i u zakonodavstvima nekih drugih država nastalih krajem 20. stoljeća na europskom kontinentu, nudi se i jedan od mogućih odgovora na pitanje zašto do sada Nacrt članaka nije naišao na široku prihvaćenost država koja bi dovela i do usvajanja međunarodnog ugovora (konvencije) koji bi na globalnoj razini uređivao pitanje državljanstva fizičkih osoba u slučajevima sukcesije država.