Jedno od životnih područja, koje uključuje su-odgovornost supružnika u ostvarenju Božjega su-Stvarateljskog plana, jest moć njihove prokreacije. Nažalost, svjedoci smo porasta broja bračnih drugova koji nemaju potpunu/prirodnu mogućnost tog roditeljski plodonosnoga ostvarenja. Oni se u toj prirodno-fizičkoj uskraćenosti ne zadovoljavaju samo površnim saznanjima imperativa crkvenoga neodobrenja, već tragaju za prihvatljivim razumijevanjem svojega stanja, kao i iskušavanjem medicinsko-asistirajućih metoda koje im stoje na raspolaganju. Suvremena medicina odgovara na ovu problematiku ponudom dvadesetak različitih metoda medicinski potpomognute oplodnje (kirurškim i farmakološkim interventima), arteficijalnim tehnikama koje olakšavaju/potpomažu/ “zamjenjuju“ odvijanje generativnih fizioloških procesa i “ekvivalentno“ nadomještaju bračnu ne/plodnost. One predstavljaju rodu suvremenoga doba. Budući da ubrzanim napretkom biomedicinske tehnologije, ove intervencije zadiru u početak i integritet života, nastojat ćemo ukazati na neke moralno-bioetičke implikacije koje se nalaze se u centru legislacijskih i kršćanskih moralnih ne/odobrenja, nastojeći da se umjetna oplodnja ne bi pretvorila u terapeutsko manipulacijski proces i svela bračno sjedinjenje samo na fiziološko-tehnički čin koji zamjenjuje odgovornost osoba, a ne samo da pripomaže njihovim generativnim mogućnostima. Da bismo današnjim vjernicima ukazali na kršćansko što moralno-autentičnije prenošenje ljudskoga života, namjera nam je 32. cjeline projekta bila ponajprije pokušati utemeljiti genetički identitet, kako bi se onda na njegovoj biološkoj osnovi, mogao razvijati zreli vjernički identitet.