Mavro Vetranović u svom je obimnom i raznorodnom opusu
sintetizirao različite jezično-stilske, motivsko-tematske i strukturalne
osobine tradirane od različitih stilskih formacija i poetičkih sustava.
...Heterogenost i prividnu ambivalentnost njegova opusa isprva
se pokušalo tumačiti biografistički (J. Carić i M. Medini). Poslije
se njegova poetika određivala kao maniristička (N. Kolumbić i
P. Pavličić). Budući da sâm Vetranović nije napisao poetološki
traktat, pa čak ni kakvu posvetu u kojoj bi progovorio o namjeri i
očekivanim učincima djela, a različite poetološke misli (oponašanje
kanoniziranih uzora, pjesnički zanos, astrološki utjecaji na pjesnika,
orfejska snaga pjesništva) razasute u njegovom pjesničkom opusu
zapravo su pjesnički topoi, od iznimne je važnosti njegova Pjesanca
u pomoć poetam. Stoga se u članku pokušavaju detektirati mogući
humanistički i skolastički odrazi u spomenutoj Vetranovićevoj
pjesmi.
"Suzana čista" Mavra Vetranovića u književnopovijesnom studiju uglavnom se svrstavala u skupinu prikazanja, iako se naslućivala i njezina specifičnost pa se katkad određivala i kao biblijska drama. U ...radu se nastoji pokazati da se Vetranović u svom djelu znatno oslonio na humanističku religijsku dramu, koja se strukturalno i stilski temeljila na renesansnom konceptu antičkog teatra, a tematski uglavnom na biblijsko-apokrifnim motivima. Odrazi humanističke religijske drame u Suzani čistoj uočljivi su u sljedećem: klasično-aristoteličkom dramskom načelu (jedinstvena dramska radnja i dramsko vrijeme omeđeno »jednim ophodom sunca«), zatim u aristoteličko-horacijevskom propisu o scenskoj slici (dramsko je
mjesto uvijek u eksterijeru), deklamacijskim i retoriziranim dionicama
te tematskoj uklopljenosti Suzane čiste u šesnaestostoljetnu europsku
dramsku tradiciju tzv. kršćanskog humanizma.
Nakon što se Bultmannov pokušaj demitologizacije pokazao ne samo opasnim, jer odvodi u svojevrstan redukcionizam, već i uzaludan, jer se mit i mitska svijest pokazala kao antropološka konstanta, ipak ...je ostalo otvorenim pitanje kako u suvremenoj situaciji razumljivo govoriti o Bogu. Ta se situacija čini još težom jer je proces sekularizacije doveo do svojevrsnog »epistemološkog nihilizma« (M. Solar). »Epistemološki nihilizam« je učinio teologiju »bez riječi i nekomunikativnu« (W. Kasper). Stoga su se ispitali korijeni »epistemološkog nihilizma« u modernoj filozofiji jezika ocrtanoj prema shematizaciji W. Kaspera. Obrat suvremene misli o jeziku doveo je u središte suvremenog promišljanja metaforu, koja se u misli P. Ricoeura promatra u horizontu hermeneutike. Promišljanje naravi metafore u horizontu hermeneutike otvorilo je pak pitanje o istinitosti iskaza, odnosno o samoj istini. Istina se pak razmatra u horizontu hajdegerijanske i Schelerove fenomenološke hermeneutike obasjane svjetlom Objave.
Novija povijest hermeneutike koja započinje radovima njemačkog teologa F. Schleiermachera svoj vrhunac, pod utjecajem egzistencijalističke filozofije, doživljava krajem 19. st. i početkom 20. st. ...posebice među protestantskim liberalnim teolozima pri pokušaju demitologizacije svetopisamskih tekstova. Ti su pokušaji odveli u svojevrsni redukcionizam, ali su ipak ostavili za sobom složena hermeneutička pitanja, posebice pitanja o mitu. Narav se mita osvijetlila iz perspektive psihologije (Freud i Jung), antropologije te posebice književnoteorijskog promišljanja modernog i postmodemog romana u kojima je očita sklonost mitu i tzv. mitskoj svijesti, mitskom mišljenju. Uvidjevši da je mit i mitsko mišljenje naprosto antropološka konstanta, došlo se do zaključka da je bultmannovska demitologizacija pogrešna ne samo stoga što odvodi u redukcionizam već stoga što je mit i mitsko mišljenje datost u kojoj čovjek naprosto živi te da se mitovi pojavljuju tamo gdje se na njih nije ni pomišljalo. Istinska se »demitologizacija« događa pri nasljedovanju.
Review of:
-Ivo DŽINIĆ, Dinamika razvoja kulture: tragedija – drama – ironija –– Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2022., 186 str.
U tekstu se, nasuprot tzv. poetiziranoj kulturi i pragmatističkim teorijama koje smatraju da sve spoznaje nastaju iz rada i imaju jedan cilj: da svrhovito vode rad te da su mišljenja i logička načela ...samo rezultat »obrađivanja« okolnoga svijeta, a rad je izvor svih vrijednosti, nastoji ocrtati teologija rada u svjetlu kršćanskoga shvaćanja ljubavi. U tom se smislu prikazuje promišljanje rada u kontekstu socijalnog učenja crkvenog učiteljstva, zatim teologija rada Drugoga vatikanskog koncila te posebice teologija rada prisutna u enciklici pape Ivana Pavla II. Laborem exercens. Također se prikazuje pneumatološka teologija rada Miroslava Volfa. Nakon toga, rad se nastoji prikazati u kontekstu kršćanskoga shvaćanja ljubavi te tako kontekstualiziranim poimanjem rada dovesti u vezu sociološko značenje teologije rada s njegovim gnoseološkim značenjem. Također se, kao nalič je rada, nastoji prikazati svojevrsna biblijska i pneumatološka teologija odmora, koje otvaraju prostor promišljanju ljudske slobode.
Patnje koje se gomilaju tijekom povijesti pokazuju da je čovjek homo patiens. Stoga W. Kasper zaključuje kako je sugovornik današnje teologije upravo čovjek patnik. Pastoralna konstitucija Gaudium et ...spes je osvijestila važnost književnosti i umjetnosti za razumljiviji navještaj kršćanske poruke. Stoga se za današnji teološki diskurs pokazuje od izuzetne koristi osluškivanje teodicejske problematike u književnom stvaralaštvu i biblijskim tekstovima. Na tom se tragu u radu iznosi književna obrada teodicejske problematike, detektirane na temelju sheme četiriju koncentričnih krugova teodicejske problematike, u Goethea, Manna, Dostojevskog, Camusa i Pavličića te, što se tiče biblijskih tekstova, u knjizi o Jobu i Ivanovu evanđelju.
