Ovim se člankom želi promišljati o mogućnosti evangelizacije kao inkulturacije u kontekstu postmoderne kulture, polazeći ponajprije od dvaju važnih crkvenih dokumenata u kojima se donekle dotiče ta ...problematika: pastoralne konstitucije Drugog vatikanskog koncila Gaudium et spes i apostolskog nagovora o evangelizaciji u suvremenom svijetu pape Pavla VI. Evangelii nuntiandi. Uz općenitije određenje kulture kao sveobuhvatnog i specifičnog agensa nekog društva, pitamo se o realnoj mogućnosti kršćanske inkulturacije u tzv. suvremenu postmodernu kulturu ukoliko ista biva obilježena otegotnom različitošću u odnosu na, primjerice, tradicionalne kulture kada je bila donekle moguća misijska inkulturacija (akomodacija) početkom XVII. stoljeća, kako su to radili misionari Robert de Nobili i Matteo Ricci u azijskom području. Ukoliko bi tzv. postmoderna kultura mogla biti obilježena i kao ne‑kultura, zbog njezine kriterijske pluralnosti i njezina nejasnog samovrednovanja nečega mogućega (i kulturalnoga) istinitoga, dobroga i lijepoga, što se ne mora autentično odražavati u zbilji (pače, sasvim suprotno), konstatiramo evangelizacijske poteškoće u pronalaženju spona zbiljske inkulturacije u postmodernom kontekstu. Zato nam se čini dragocjen doprinos pape Franje, koji u svojoj pobudnici Evangelii gaudium naglašava, suvremenoj otegotnoj situaciji usprkos, važnost zauzetoga autentično‑evangelizacijskog, osobnog i konkretnog djelovanja prema svijetu, koji i u postmodernom ozračju dinamično‑varijabilne društvene stvarnosti može iznjedriti tko zna kakve nove spone inkulturacijskog nadovezivanja kršćanske poruke.
The authors of the article have tried to present the experience of the closeness of death in Guardini’s interpretation of Plato’s dialogues between Socrates and his devoted disciples who could not ...accept the decision of their master and friend. Guardini’s interpretations were written as a philosophical analysis of the state of Socrates' mind, it is not a psychological analysis of his emotions or emotional states. Guardini wishes to reveal how Socrates faces the mystery of death as a philosopher. The authors focused on the dialogues between Socrates and his disciples and how Plato as his disciple and chronicler describes his conflict with oneself and the mentality of his followers on the mythological, political and philosophical meaning of death. In line with this topic, the article is divided into four sections. The first introduces the reader to the philosophical and religious meaning of death, and the second with disclosure of myths in dialogues, Euthyphro, judges, and Crito. In the third section, the authors outline why the dialogue with Phaedo is the most important of the dialogues on the issue of death. The fourth part of the article reveals the reasons why this interpretation is crucial for the later development of Guardini’s philosophical opus.
Autori članka su nastojali prikazati iskustvo blizine smrti kako ga interpretira Guardini u Platonovim dijalozima između Sokrata i njegovih vjernih učenika koji ne prihvaćaju odluku svog učitelja i prijatelja. Guardinijeve interpretacije pisane u maniri filozofske analize Sokratovog stanja uma, daleko su od psihološkog analiziranja Sokratovih emotivnih stanja. Guardini razotkriva Sokratovo suočavanje s tajnom smrti kao filozofa. Autori su usredotočeni na dijaloge koje Sokrat vodi sa svojim učenicima, i kako Platon, kao kroničar ovih događaja i njegov učenik opisuje ovaj konflikt koji Sokrat doživljava, kako sa samim sobom, tako i sa svjetonazorom njegovih učenika kojeg uvjetuje mitološko, političko i filozofsko značenje smrti. Sukladno temi, članak je podijeljen na četiri dijela. Prvi upoznaje čitatelja s filozofsko-religijskim značenjem smrti, u drugom razotkrivanja mitološkog poimanja smrti u dijalozima Sokrata s Eutifronom, sucima i Kritonom. U trećem dijelu, autori iznose argumente zašto je dijalog s Fedonom najrelevantniji od četiri dijaloga glede pitanja iskustva blizine smrti. U četvrtom dijelu iznose se razlozi zašto je Guardinijeva interpretacija Sokratove smrti važna za kasniji razvoj njegovog filozofskog opusa.
Autori članka su nastojali prikazati iskustvo blizine smrti kako ga interpretira Guardini u Platonovim dijalozima između Sokrata i njegovih vjernih učenika koji ne prihvaćaju odluku svog učitelja i ...prijatelja. Guardinijeve interpretacije pisane u maniri filozofske analize Sokratovog stanja uma, daleko su od psihološkog analiziranja Sokratovih emotivnih stanja. Guardini razotkriva Sokratovo suočavanje s tajnom smrti kao filozofa. Autori su usredotočeni na dijaloge koje Sokrat vodi sa svojim učenicima, i kako Platon, kao kroničar ovih događaja i njegov učenik opisuje ovaj konflikt koji Sokrat doživljava, kako sa samim sobom, tako i sa svjetonazorom njegovih učenika kojeg uvjetuje mitološko, političko i filozofsko značenje smrti. Sukladno temi, članak je podijeljen na četiri dijela. Prvi upoznaje čitatelja s filozofsko-religijskim značenjem smrti, u drugom razotkrivanja mitološkog poimanja smrti u dijalozima Sokrata s Eutifronom, sucima i Kritonom. U trećem dijelu, autori iznose argumente zašto je dijalog s Fedonom najrelevantniji od četiri dijaloga glede pitanja iskustva blizine smrti. U četvrtom dijelu iznose se razlozi zašto je Guardinijeva interpretacija Sokratove smrti važna za kasniji razvoj njegovog filozofskog opusa.
U radu se nastoji osvijetliti specifičnost Guardinijeva dijalektičkog mišljenja o čovjeku, kojeg on razumijeva kao biće koje dozrijeva ili se ostvaruje kao autentična osoba ukoliko uspijeva ...uspostaviti adekvatnu mjeru u oscilacijama polarnosti kroz njegove duhovne i tjelesne te unutar–individualne i vanjske društvene dimenzije samoga sebe. U cilju razotkrivanja te dijalektičke niti koja bi se protezala kroz sve bitne dimenzije ljudskog »ja«, na početku se iznosi način na koji Guardini uopće misli o dijalektičkom ustroju stvarnosti, da bi se nadalje smjeralo konkretizaciji te iste dijalektičnosti u primjerima koji se tiču »strukture« čovjeka
i njegovih individualno–socijalno–razvojnih sposobnosti. Tako se obrađuju polarni momenti u odnosima duše i tijela, slojeva ljudske osobe, kao i u osnovnim crtama, razvojna dinamika ljudskog dozrijevanja od djetinjstva do odrasle dobi. Na kraju se govori o krepostima kao duhovnim vrijednostima koje upućuju na razvoj onih sposobnosti s kojima bi se s jedne strane omogućilo čovjekovo unutarnje i vanjsko uravnoteženje, kao i, s druge strane, otvorenost prema Apsolutu.
The essay strives to cast a light on the specificity of Guardini’s dialectical reasoning involving man whom he understands as a being whose maturation or authentic self–realization occurs insofar as the oscillations of polarity are achieved through the spiritual and corporeal internal–individual and external–social dimensions of
his self in adequate measure. With the aim of discovering the dialectical thread that runs through all principal dimensions of the »I«, the beginning of the essay describes the manner in which Guardini sees the dialectical structure of reality. The author
continues by seeking to make tangible the same dialecticity in examples pertaining to the »structure« of man and his individual–social–developmental capacities. Thus, polar moments are elaborated in regard to the relationship between the soul and the
body, the strata of being, and briefly also the developmental dynamics of human maturation from childhood to adulthood. Finally, virtues are discussed as spiritual values which may direct the course of development of those capabilities which, on the one hand, would make possible man’s internal and external equilibrium, and on
the other hand, an openness toward the Absolute.
Ovim člankom želimo iznijeti neka promišljanja Romana Guardinija o vremenu
i povijesti, koje on vidi specifično kršćanskom optikom smisla. S ciljem odgonetanja
kako zapravo vrednovati vrijeme kao ...povijest koja bi imala neko dublje
značenje, Guardini se dotiče nekih ideja i koncepcija s kojima polemizira,
u nastojanju pronalaženja dubljeg smisla puke vremenite susljednosti trenutaka
i činjenica, iz kojih bi se samo zaključivalo na unutar–svjetski način, primjerice
kao „vječnomu vraćanju istoga“. Kako zapravo prihvatiti vlastito vrijeme epohe,
a da se ne bježi u pogrešni konzervativizam favoriziranja prošlog stanja ili pak u
iluzorni zamišljaj utopije budućnosti? Guardini zastupa pozitivan stav, koji proizlazi
iz njegove koncepcije ljudske osobe kao povijesnog i slobodnog bića. Čovjek
je osoba i može se boriti u svijetu u smislu da ne smije podlegnuti kakvomu god
pesimizmu i fatalizmu gledanja stvari, bez obzira na trenutačne nepovoljne druš-
tvene pritiske koji bi negirali njegovo dostojanstvo. To proizlazi zapravo iz ljudske
oslonjenosti na Boga. Tek se utjelovljenim Logosom otkriva pravi smisao povijesti,
jer će tek on izreći sud pravog valoriziranja onoga što se dogodilo u vremenu
This article aims to put forward some of Romano Guardini’s thoughts on time and
history, his perception of meaning being specifically Christian. In order to decipher
the manner in which to evaluate time as history, which may indeed be profoundly
meaningful, Guardini touches upon some ideas and concepts for discussion purposes
in an endeavour to discover the deeper meaning of ordinary temporal successiveness
of moments and facts from which conclusions can be drawn only from an
inner–worldly perspective, for instance as the „eternal return of the same.“ How, in
fact, is one to accept one’s own time in an epoch without fleeing into the erroneous
conservativism of a previous state or, on the other hand, an illusory idea of a utopic
future? Guardini exemplifies a positive view which derives from his concept of the
human person as a historical and free being. Man is a person and is bound to struggle
in the world in order to avoid succumbing to a pessimistic or fatalistic outlook,
regardless of momentary adverse social pressures which may negate his dignity. In
point of fact, this proceeds from man’s dependency upon God. It is only through the
incarnated Logos that the true meaning of history is revealed, for it is He alone who
shall pass His righteous judgement upon that which has occurred in time
Polazeći od kršćansko-teološke kategorije slike Božje, koju autor naziva antropološko-ekscentričnom jer se čovjek kao osoba može razumjeti i izvan granica puke pojavnosti svojega »ja«, dakle u Bogu ...kao »ne-ja«, čineći upravo stabilnim i cjelovitim taj isti ljudski »ja«, želi se i kritički osvrnuti na psihologijske i sociologijske pozitivističko-redukcionističke slike čovjeka koje uporište njegova definiranja utemeljuju na pojedinim strukturno-naravnim stratumima ili društvenim funkcijama čovjeka, nazivajući naprotiv takav parcijalni pristup antropološko koncentričnim. Dok se s konceptom imago Dei želi naglasiti ono cjelovito, bazično i teologalno u čovjeku, s homo simpliciter želi se samo znanstveno-metodski zahvatiti čovjek kao takav u svojoj pukoj pojavnoj bio-psiho-socijalnoj koncentričnosti i segmentiranosti sebe. U prva dva poglavlja u najosnovnijim crtama izlaže se kršćansko-antropološko određenje kategorijâ slike Božje i osobe, a u nastavku članka autor se kritički osvrće na načine kako se »znanstveno kreira« slika o čovjeku u psihologijskom i sociologijskom smislu. U zadnjem poglavlju autor se pita kako se to čovjek može realistično i optimalno personalizirati i socijalizirati na osnovi prethodno konstatiranih »znanstvenih slikâ« o njemu, ako ga se shvaća samo kao homo simpliciter.
PDF