The paper focuses on the reception of Derrida’s Archive Fever among (new) media theorists and its relevance for the ongoing discussions in that academic field. Although this Derrida’s text is often ...described as the one in which he provides a statement on the pervasive revolutionary impact of new media, its reception among media theorists remains scarce. Several media scholars that tackle the text, however, have an ambivalent stance on it: they appreciate some of Derrida’s theses, but regard them largely obsolete.The first part of the paper analyzes these critiques and argues that many of the objections on Derrida’s behalf are caused by the misinterpretation of important features of the deconstructive thought. In its second part, the paper firstly deals with certain weaker points of Derrida’s reflection and then proceeds to examine his insights pertinent to the problems of contemporary media theory that were neglected in earlier reception. Finally, paper reaffirms the claim about the need for a more profound exchange between the deconstruction and media studies, albeit one that would avoid the examined shortcomings.
Elizabeth Kostova's novel The Historian (2005) was generally recognized by literary critics as a literary more serious work than numerous contemporary trivial vampire sagas. In their appraisals, ...critics especially emphasized The Historian’s interweaving of elements common in vampire fiction with the historical and travel-writing fragments referring to South-East Europe, the emergence of female narrator, and the unconventional structure of the novel. This paper discusses the links between those critics’ remarks, but in the same time tries to offer different critical perspective of that novel. As opposed to affirmative evaluations which praised The Historian’s originality and progressiveness, we enquire whether its detachment from the conventional vampire fiction is minimal, and whether highly acclaimed acting on South-East European history and space is rather a model example of Balkanistic discourse. Besides that, we question claims of the unconventionality of the novel’s narrative structure and the female narrative perspective. In conclusion of the analysis we find that – despite the opposite intentions and superficial markers – patronizing Balkanism, strict reproduction of vampire fiction stereotypes and the non-existence of any subaltern perspective are results of the same deep discourse elements present in Kostova’s novel.
Za razliku od tradicionalnih tematiziranja odnosa retorike i politike, uglavnom zaokupljenih uporabom retoričkih sredstava u političkom diskursu, u ovom se radu propituje mogućnost promatranja ...retoričkih mehanizama (prvenstveno tropa – metafore, metonimije i katahreze) kao strukturnih obrazaca konstitutivnih za politiku samu, ili barem za njezinu konceptualizaciju u određenom teorijskom korpusu. Takvo razmatranje potaknuto je posljednjom objavljenom knjigom Ernesta Laclaua The rhetorical foundations of society (2014), u kojoj Laclau dorađuje svoju teoriju hegemonije i u samo središte svoje političke teorije dovodi spomenute trope. U prvom dijelu rada ukratko se izlaže pregled toga razvojnog puta te utjecaj koji je pritom na Laclaua ostvaren iz polja drugih disciplina, prvenstveno književne teorije. U drugom se dijelu rada pak Laclauov retorički/tropološki model politike i društvenog uspoređuje s reprezentativnim elementima političke teorije Jacquesa Rancièrea izloženim u studiji Nesuglasnost. Politika i filozofija (1995/2015). Tom usporedbom istovremeno se nastoji provjeriti šira primjenjivost Laclauova retoričkog modela, koji je u središtu interesa ovog rada, ali i dodatno istražiti kako se takvo tropološko određenje politike gradi na raskrižjima politike i književnosti, odnosno političke i književne teorije, te pokazati da ispreplitanje tih domena u opusima ovdje tematiziranih autora nije slučajno. Konačno, s obzirom na status prototipnog primjera koji Laclauu pridaju studije koje nastoje ocrtati do sada nejasno određeno polje postmarksističkih teorija te dodirne točke između njega, Rancièrea i drugih teoretičara koje je pokazala usporedba, u radu se postavlja pitanje mogućnosti da se spomenuto ispreplitanje književne i političke teorije te tropološko poimanje društva/politike promatraju kao distinktivna obilježja toga teorijskog korpusa.
U ovome se radu tematizira filozofska pozicija Trogiranina Franje
Trankvila Andreisa (1490. – 1571.) na osnovi njegova filozofskog
dijaloga Philosophandumne sit, tiskana 1545. godine. Nakon što
je ...ukratko opisan povijesni i misaoni kontekst u kojem Andreis
piše ovo djelo, prelazi se na sam sadržaj i interpretaciju dijaloga
Philosophandumne sit, pri čemu se Andreisovu filozofsku poziciju
postavlja u kontekst aktualnih humanističko-renesansnih filozofskih
strujanja. Dijalog Philosophandumne sit zapravo je rasprava
o najboljem načinu življenja, odnosno rasprava o cilju i svrsi
čovjekovoj te o ljudskoj sreći.
Iz cijeloga dijaloga razvidno je da Andreis zagovara način življenja
u kojemu čovjek poštuje prirodu i njezine zakone, no (vodeći
se natprirodnim načelima pravednosti, pobožnosti i svetosti) nadilazi
ih. U tom nadilaženju prirode, razum, kao najuzvišeniji dio
ljudske duše, da bi zavladao ostalim nižim dijelovima duše, more
biti obrazovan, oplemenjen filozofijom. Filozofijom razum stječe
spoznaju pravednoga, što mu onda omogućuje život proživljen u
vrlini. Nagradu pak života proživljena u vrlini Trankvil Andreis
vidi u transcendentnome, dakle, u životu nakon prirodne smrti.
U drugome dijelu rada, koristeći se računalnim programom „musaios“,
uspoređuju se uočene fraze u spomenutome Andreisovu dijalogu
s frazama u Ciceronovu proznom opusu. Nakon analize,
zaključuje se da je Andreis u stilskome smislu bio pod velikim Ciceronovim
utjecajem.
Novelu Samotni život tvoj Ranka Marinkovića mnogi su kritičari
prepoznali kao jednu od njegovih najsloženijih novela, no detaljnija
bavljenja njome – uz nekoliko vrijednih iznimaka – do danas su ...ostala
rijetka. Ovaj rad stoga donosi čitanje te novele koje se prvenstveno
zaokuplja različitim autoreferencijalnim momentima naglašeno prisutnim
u njoj – bilo da se radi o dijelovima koji tematiziraju proces ili neke aspekte književnog stvaranja, o elementima koji funkcioniraju kao metafora ili metonimija nekog segmenta književne prakse ili pak o mjestima na kojima se izravno inkorporiraju ranija kanonska djela;
aluzijama, citatima ili preradama. Prateći različite autoreferencijalne/
intertekstualne motive, rad nastoji pokazati kako ti motivi funkcioniraju
kao svojevrsna razasuta žarišta oko kojih se plete tkivo novele, s pokretačkim događajem (dolaskom mjesnog biskupa) kao tek prividnim
središtem. Ocrtavanje prostiranja novele otkriva da njezina temeljna
struktura sliči Möbiusovoj vrpci, višestruko zrcaleći žarišne točke te
konstantno posredujući između (ne-apsolutnih) vanjštine i unutrašnjosti,
a onda i njihovih izvedenih metaforičkih i metonimijskih preobrazbi
(esencijalno-kontingentno, dolično-nedolično, autentično-patvoreno,
uzvišeno-nisko itd.), s protagonistom kao zglobnicom tog kretanja te
autoreferencijalnosti kao ključnim sredstvom ironijske destabilizacije
spomenutih binarnih opreka.
PDF
