A case is made for recognizing Croatian & Serbian as two separate, autonomous literary languages as they differ in historical background; diachronic development; cultural affiliation; dialectal ...basis; phonological, morphological, syntactic, lexical, & stylistic features; & language usage habits & conventions. Adapted from the source document
For reasons of its topicality and the good solutions offered, we are reprinting the "Treatise on Standard Croatian" by Petar Guberina, published in 1940 in his book, co-authored by Kruno Krstic. ...Differences Between Standard Croatian and Serbian. Using F. de Saussure’s structuralist and Ch. Bally's stylistic methods, the author argues the autonomy of Standard Croatian. He emphasizes that, in evaluating standard-language phenomena, the various levels should be respected approaching the phenomena from synchronic, standard-language and stylistic viewpoints. Diachrony, dialectology and any other standard language, however close, must be disregarded. Since language practice can use the units from various systems, the author underlines the importance of the stylistic values of such phenomena. Frequently, a stylistic system does not produce identical stylistic values, which makes the stylistic level exceptionally important, a fact often neglected thus far.
The relevance of this reprint (originally published in Hrvatska revija, 1941) to the current discussion on the standardization of Literary Croatian is manifest in the issues it addresses: all three ...Croatian dialects (Cakavian, Stokavian, & Kajkavian) have a literary tradition, & the notion of Literary Croatian refers to an artificial construct. Unless specifications are made in the language used by individual writers, the boundary between standard & nonstandard will always be fluid in Literary Croatian because of the pluralistic dialectal base. Dialectal words used by writers constitute a literary lexicon; & linguistic calques, neologisms, & new usage contexts are the basis of literary creativity & should not be artifically regulated by linguists. Adapted from the source document
This is an analysis of the problem of standardization of the Croatian language, and the relation of Croatian philologists to the corpus of literary texts during this process. The author advocates a ...larger share of literary works and pleads for the standardization of forms that reflect general tendencies in the language.
Govor je situacijski akt. On je takav već u svojoj genezi, gdje u njegova nastajanju dijete sudjeluje jednako kao i njegova okolina. U tome nastajanju vide se sve strukturalne komponente govora: ...kontekst (situacija), ritam, intonacija, intenzitet, napetost, mimika i geste, Sto će se sve sačuvati kad u govoru dođe i riječ. Ne samo sačuvati, nego će te neleksičke komponente govora imati važnu emotivnu i semantičku ulogu u komunikaciji riječima. Na tim osnovama je u sklopu zagrebačke fonetike nastala i lingvistika govora. Takvo poimanje govora i takva struktura govora nalaze se u temeljima proučavanja zagrebačke fonetike. Zagrebačka fonetika isto je tako proučavala sve karike govornog lanca: emisiju, transmisiju, percepciju (recepciju). Za razliku od istraživanja u drugim fonetksim institutima i institucijama u svijetu, gdje se proučavala produkcija govora - i to grafičkim analizama pomoću oscilografa i sonografa - zagrebačka fonetika utemeljila je percepciju govora. U percepciji se nije ograničila na slušni osjet, već je u svojim proučavanjima obuhvatila sve osjete, što je naročito važno kad se radi o rehabilitaciji s/ušno i govorno oštećenih osoba. IJ eksperimentalnom radu na percepciji koristili smo ne samo osobe koje dobro čuju nego i nagluhe osobe, jer su nam baš nagluhe osobe dale sigurne perceptivne podatke o tonalitetu pojedinih glasova. Uvedeno je i korištenje akustičkih filtara, koji su nam omogućili da perceptivno utvrdimo visinu glasova i najbolja frekvencijska područja za ritam i intonaciju. Akustički filtri pokazali su da se glasovi govora mogu razumijeti na vrlo ograničenim frekvencijskim područjima, čime se stvara slušna optimala glasa. Toliko je bogatstvo govora promatrano sa stanovišta njegove percepcije. Pomoću akustičkih filtara mogli smo dokazati da je naše slušanje selektivno, to jest da se osniva na eliminiranju pojedinih frekvencijskih područja. Slušanje je, dakle, diskontinuirani fenomen. Akustički filtri također su omogućili da perceptivno uočimo da se u svakom vokalu promjenama tonaliteta nalaze svi vokali, a u svakom konsonantu svi konsonanti. U povijesti jezika mogu iz jednog glasa nastajati različiti glasovi da se nakon više stoljeća vrate u prvotnu formu, a u skladu s harmonijom tonaliteta u pojedinom jezičnom sustavu. Toliko je ljudski govor otporan na propadanje. Mnogo je otporniji od smjene stoljeća i generacija. Produkcija govora bila je također stalan predmet izučavanja zagrebačke fonetike. Proučavanje artikulacijske optimale - kao pendcinta slušne optimale - aktivnosti fonetičara na radiju i televiziji, uvođenje kulture govora i retorike predstavljaju bogatu lepezu rada na produkciji govora. Proučavanje produkcije govora i bolje produkcije govora bilo je obogaćeno mnogostrukim postupcima fonetske korekcije pomoću aparata (novih) i bez aparata. Po prvi put je u fonetskim istraživanjima baš zagrebačka fonetika proučavala u govornom lancu intervencije u transmisiji govora: ne sa ciljem da ostane isti kao u emisiji (kao što su to bila proučavanja pri izboru najboljeg telefonskog kanala), već da filtarskim "deformacijama" taj govor bude razumljiviji u slučaju problema u slušanju i govoru ili da bude bolji rezultat u učenju stranih jezika. Tako je zagrebačka fonetika svojim istraživanjima obuhvatila sve karike govornog lanca i sve izražajne mogućnosti koje koristimo u govoru. To je bila velika novina u fonetskim istraživanjima. Te komponente govora sudjeluju u svim ostvarenjima govora, od obične komunikacije do književno-estetskih ostvarenja. Sva su ta ostvarenja proučavali sudionici zagrebačke fonetike. Široko poimanje fonetike kao govorne cjeline omogućilo je zagrebačkoj fonetici primjenu u učenju jezika - bilo materinskog jezika, kada su se pojavljivali problemi u slušanju ili izgovoru, bilo stranog jezika. Na tim osnovama stvorena je metoda učenja stranih jezika (audiovizualno-globalnostrukturalna metoda) i verbotonalna metoda rehabilitacije slušno i govorno oštećenih osoba. Kultura govora i retorika predstavljaju važnu aktivnost zagrebačke fonetike posljednjih deset godina. Naše škole i javne ustanove, kao i pojedinci, mogu dignuti na mnogo veću razinu svoj hrvatski jezik pomoću tih aktivnosti zagrebačke fonetike. Od svojeg početka, 1953. godine, pa do danas zagrebačka fonetika, temeljena na govoru, preko verbotonalne metode rehabilitacije slušanja i govora, preko audiovizualno-globalno-strukturalne metode, preko kulture govora i retorike, postala je i društvena kategorija. Mislim da joj to daje naročitu vrijednost.
PDF
