U radu se donosi usporedba gramatike Aladára Ehrenhöfera i Rókusa Vidovicsa Horvát Nyelvtan (Budapest, 1897.) s gramatikama na koje se autori predgovorno pozivaju, a kojima su se služili u pisanju ...priručnika. S obzirom na to da su među gramatičkim uzorima navedene slovnice zagrebačke filološke škole i prijemaretićevske hrvatske (vukovske) gramatike, propituje se u kojim jezičnim obilježjima Horvát Nyelvtan slijedi hrvatsku jezičnu normu unutar Trojednice krajem 19. stoljeća.
This paper is a comparison of Aladar Ehrenhöfer and Rokus Vidovics’ grammar book called Horvat Nyelvtan (Budapest, 1897) with the grammar books mentioned by the authors in the preface which they used as references while writing their grammar book. Since we find the grammar books by the Zagreb Philological School among the linguistic references,
the aim of this paper is to try to answer the question of which linguistic features in Horvat Nyelvtan follow the Croatian linguistic standard within Trojednica at the end of the 19th century.
A dolgozatban Ehrenhöfer Aladár és Vidovics Rókus Horvát Nyelvtan (Budapest 1897.) című művének összevetése történik azokkal a nyelvtanokkal, melye kre a szerzőpáros a bevezetőben hivatkozik, és melyeket munkája folyamán használt. Tekintettel arra, hogy a nevezett források között fellelhetőek a zágrábi fi lológiai iskola, illetve a Maretićet megelőző időszakra jellemző Vuk Karadžić-féle horvát grammatikák is, külön fi gyelmet érdemel annak feltáró vizsgálata, hogy a
Horvát Nyelvtanban milyen módon nyilvánul meg a 19. század végi Szerb-Horvát-Szlovén Királyságra jellemző horvát nyelvi norma követése.
The paper compares the grammar handbook Gyakorlati Ilir Nyelvtan (Baja, 1874, 21881) by Mihálovics with Mažuranić's Slovnica Hèrvatska (41869), as Mažuranić is mentioned in the foreword as the ...normative model used in the handbook. This comparison will include their terminology, purpose, structure, and normative prescription, and will determine in which cases Mihálovics follows Mažuranić’s grammar and in which he distances himself from it. Since the grammar handbook was published outside the Croatian (ethnic and linguistic) area, the paper will show to what extent the characteristics of the Croatian linguistic norm were preserved in the Hungarian part of the Danube Region in the late 19th century.
U radu se analizira morfološko nazivlje u Slovnici hervatskoga jezika za selske škole Mate Meršića Miloradića. Riječ je o gradišćanskohrvatskoj gramatici objavljenoj u Győru 1919. kojoj je morfološka ...razina jezičnoga opisa središnji dio. Njezino se morfološko nazivlje postavlja u kontekst gramatičkoga (morfološkoga) nazivlja na hrvatskom (etničkom i jezičnom) prostoru početkom 20. stoljeća, ali se uspoređuje i s rezultatima dosadašnjih istraživanja povijesnoga gramatičkoga nazivoslovlja kako bi se dobio uvid u Miloradićev prinos gradbi i širenju hrvatskoga gramatičkoga nazivlja izvan granicama omeđenoga hrvatskoga prostora.
This paper analyses morphological terminology in Mate Meršić Miloradić’s “Slovnica hervatskoga jezika za selske škole” (Croatian Grammar Book for Village Schools). This is a Burgenland Croatian grammar book published in Győr in 1919, and its central part deals with the morphological level of linguistic description. Morphological terminology used in the grammar book is placed in the context of the grammatical (morphological) terminology in Croatian (ethnic and linguistic) area at the beginning of the 20th century. The paper also compares the results of previous research on historical grammatical terminology in order to gain insight into the contribution Miloradić has made to the linguistic material and to the spread of Croatian grammatical terminology outside the borders of Croatia.
U sjeni Bojničićeva rada, obilježenoga iznimnim prinosom hrvatskoj kulturnoj povijesti i pomoćnim povijesnim znanostima, ostala je Gramatika madžarskoga jezika (1888., 1896., 1905., 1912.) koja je na ...razmeđu dvaju stoljeća, u vrijeme smjene filoloških škola (zagrebačke školom hrvatskih vukovaca), doživjela nekoliko izmijenjenih izdanja. Gramatiku je – točnije njezino prvo izdanje – kao udžbenik odobrio Odjel za bogoštovlje i nastavu Kr. ugarskoga ministarstva, potom ju nagradio 1889., a naposljetku je ipak negativno ocijenjena, i to u službenom glasilu istoga Odjela koji ju je i nagradio, u Nastavnom vjesniku , a gotovo jednako ocijenit će ju i neki mađarski izvori početkom 20. stoljeća. Pritom je riječ o kritikama koje su se mahom odnosile na (hrvatski) metajezik gramatike, donošenje netočnih pravila te na njezino, po sudu određenih kritičara, nesustavno oblikovanje, a samom se Bojničiću zamjerala nedostatna filološka naobrazba. Upravo ju stoga ti kritičari između ostaloga opisuju kao priručnik neprikladan za nastavnu uporabu. Od navedenih četiriju izdanja gramatike – iako konzultirani hrvatski i mađarski izvori ustvari ne donose nedvosmislen podatak o tome koliko je točno izdanja gramatika doživjela – spomenutoj je filološkoj ocjeni također podlegnulo samo prvo, a autor je poneke ispravke uklopio u kasnija izdanja svoga gramatičkoga priručnika. U ovom se radu uspoređuju četiri izdanja Bojničićeve gramatike, utvrđuju se jezične, nazivoslovne i leksičke mijene njezina polaznoga (hrvatskog) jezika te se propituje u kojoj su mjeri potaknute objavljenim kritikama te koliki je odraz smjene filoloških škola vidljiv u pojedinim izdanjima. U sklopu tumačenja mijena što ih izdanja gramatike sadrže, posebice se ističu jezične osobitosti svojstvene normi zagrebačke filološke škole, čime se pak nastoji potkrijepiti činjenica kako je riječ o obilježjima koja su prisutna u svim četirima izdanjima gramatike neovisno o vremenu njihova izdavanja te jezično-političkim okolnostima i utjecajima pod kojima su nastala. U konačnici se nastoji potvrditi (ne)opravdanost negativne recepcije koju je gramatika imala u dijelu filološke javnosti svojega vremena. Drugim riječima nastoji se dati odgovor na pitanje valja li Bojničiću pridružiti epitet autora čiji rad – pa tako ni njegova gramatika – u odgovarajućoj mjeri nije stručno potkovan ili mu pak, bez obzira na njegovu naobrazbu i upućene kritike, valja odati priznanje zbog neospornih prinosa što ih je dao u području hrvatsko-mađarske gramatikografije. In the shadow of Bojničić’s work marked by exceptional contributions to Croatian cultural history and auxiliary historical sciences remained the Hungarian Grammar (1888, 1896, 1905, 1912), which at the turn of the century, at the time of change of philological schools (Zagreb philological school was supplanted by the school of Croatian Vukovians), saw several modified editions. This grammar book (to be exact, its first edition) was approved as a textbook by the Royal Hungarian Ministry of Worship and Education and awarded by the same institution in 1889. Eventually, the grammar was nevertheless negatively reviewed in Nastavni vjesnik , the official gazette of the same Ministry, which had previously awarded the grammar, and was almost equally evaluated by some Hungarian sources at the beginning of the 20th century. The criticism mostly concerns the grammar’s metalanguage (Croatian), deriving incorrect rules, and its unsystematic format (according to certain critics), and Bojničić himself was criticized for his deficient philological education. This is exactly the reason why those critics, amongst other things, describe it as a handbook inadequate for school use. Of the four above-mentioned editions of the grammar – although the consulted Croatian and Hungarian sources do not explicitly state exactly how many editions the grammar had – only the first edition received the above-mentioned philological evaluation, and the author made some corrections in the later editions of his grammar book. This paper compares the four editions of Bojničić’s grammar, identifies linguistic, terminological, and lexical changes in its source language (Croatian), and examines the extent to which they had been motivated by the published criticism and the extent to which the change of philological schools is reflected in individual editions. Within the interpretation of the changes made in the different editions, linguistic features characteristic of the norm of the Zagreb philological school are highlighted, in an attempt to corroborate the fact that these features are present in all four editions of the grammar irrespective of the time of their publication as well as the linguistic-political circumstances and influences under which they came into existence. Ultimately, the present paper seeks to confirm the (un)justification of the negative reception the grammar had in a part of the philological public of its time. In other words, we seek to answer the question of whether Bojničić is to be given the epithet of an author whose work – including his grammar – is to a certain extent not professionally grounded, or, regardless of his education and the criticism toward his work, he has to be given credit for his indisputable contribution to the field of Croatian–Hungarian grammaticography.
Mandić’s orthographic manual Uputjene k’ slavonskomu Pravopisanju za Potrebu narodnieh Ucsionicah u Kraljestvu Slavonie – Anleitung zur slawoniſchen Rechtſchreibung zum Gebrauche der Nationalſchulen ...in dem Konigreiche Slawonien (Ofen, 1779.) is the only published manual for schools in the Kingdom of Slavonia before the Revival period. This article compares the orthography of the above-mentioned manual with the orthography of Slavonian linguists of the 18th century, namely Blaž Tadijanović (Svashta pomalo illiti kratko sloxenje imenah i ricsih u ilirski illi njemacski jezik, 1761.), Matija Antun Relković (Nova slavonska i nimacska gramtika – Neue slavonische und deutsche Grammatik, 1767.) and Marijan Lanosović (Neue Einleitung zur slawonischen Sprache, 1778.) in order to determine to which extent Mandić continues the work of his predecessors.
Mandićev pravopisni priručnik Uputjene k' slavonskomu Pravopisanju za Potrebu narodnieh Ucsionicah u Kraljestvu Slavonie – Anleitung zur slawoniʃchen Rechtʃchreibung zum Gebrauche der Nationalʃchulen ...in dem Konigreiche Slawonien (Ofen, 1779.) jedini je objelodanjeni dopreporodni pravopis za narodne škole u Kraljevini Slavoniji. U ovom se radu grafijska, pravopisna i jezična rješenja u navedenom priručniku uspoređuju s rješenjima u slavonskih gramatičara 18. stoljeća – Blaža Tadijanovića (Svashta pomalo illiti kratko sloxenje imenah i ricsih u ilirski illi njemacski jezik, 1761.), Matije Antuna Relkovića (Nova slavonska i nimacska gramtika – Neue slavonische und deutsche Grammatik, 1767.) i Marijana Lanosovića (Neue Einleitung zur slawonischen Sprache, 1778.) kako bi se utvrdilo u kojoj mjeri Mandić nastavlja rad svojih prethodnika.
PDF
