During the period of five years (2000-2004) we monitored 46 patients (25 males and 21 females) who were admitted to Clinical Institute for Rehabilitation and Orthopaedic Aids in Zagreb for the first ...prosthetic rehabilitation following the lower limb amputation which was caused by a tumour. The average age of patients was 51 +/- 17.11 years. According to the pathohistological diagnosis the most common cause of lower limb amputations was osteosarcoma. According to the level of amputation the most frequent was trans-femoral amputation (50%) and the least frequent was knee disarticulation (8.7%). The average number of days from the amputation to the beginning of prosthetic rehabilitation was 108 +/- 67.05. At the time of admission 15.2% of patients had local complications of the stump and 34.8% of patients complained of phantom pain. The average number of days of prosthetic rehabilitation was 35 +/- 7.94. The medium daily use of the prosthesis was 5 hours and the medium walking speed was 12 sec/10 m. At the time of admission for the prosthetic rehabilitation 10.9% of patients used a wheelchair, 8.7% walked with a walker and others with two crutches. At the time of discharge 89.1% of patients were able to walk with a prosthesis and two crutches, 4.4% with one crutch and 6.5% were able to walk without crutches. We can be satisfied with the results of prosthetic rehabilitation because patients regained mobility and full independence in performing their daily activities.
Suvremena rehabilitacija holistički je orijentirana, obuhvaća medicinsku, psihološku i socijalnu dimenziju te počiva na temeljima timskog rada. Restituciju aktivnosti, socijalne participacije i ...podizanje kvalitete života kod osoba s akutnim/kroničnim zdravstvenim problemom nemoguće je ostvariti kroz djelovanje jedne profesije. Preporuka je Europske udruge medicinskih specijalista (UEMS) ostvarivanje zajedničkih ciljeva rehabilitacije kroz interdisciplinarni pristup, što predstavlja izazov s obzirom na tradicionalni pristup. Kako bi se optimizirao učinak rehabilitacije, nužno je objediniti različite zdravstvene i nezdravstvene profesije; liječnike specijaliste, fizioterapeute, radne terapeute, medicinske sestre, protetičare/ortotičare uz suradnju sa psiholozima, socijalnim radnicima te institucijama koje osiguravaju i odobravaju potrebnu zdravstvenu skrb. U većini zemalja Europe prakticira se isključivo interdisciplinarni oblik rada u rehabilitaciji, problemski orijentiran i fokusiran na bolesnika te ekonomski povoljan za zdravstveni sustav. Unatoč stručnim kompetencijama i znanju profesionalaca u rehabilitacijskom timu, postoji nedostatak vještina i adekvatnog stava prema interdisciplinarnom radu. Kao posljedica loše komunikacije, različitog gledišta profesija na uloge, hijerarhiju i suradnju u timu, nerazumijevanja ili neprihvaćanja stručnih kompetencija drugih članova, kompromitiran je interdisciplinarni pristup. Tijekom Domovinskog rata rehabilitacija u Hrvatskoj dobiva zamah i potrebu za interdisciplinarnim radom, gdje se unatoč deficitu potrebnih profesija i nepovoljnim paramedicinskim čimbenicima mijenja strateški pristup s holističkim orijentirom. No Hrvatska i njezin sustav zdravstvene skrbi još uvijek su u tranziciji s evidentnim manjkom svih potrebnih stručnjaka, sudionika u rehabilitaciji. Literatura predlaže interdisciplinarni oblik kao jedini oblik rada u suvremenoj rehabilitaciji, no prakticiranje tog oblika rada u esenciji je izazov. U akademskom obrazovanju posebno mjesto mora zauzimati razvijanje vještina kako bi taj izazov postao ustaljena praksa.
Rehabilitacija osoba s amputacijom donjih udova kompleksan je proces u kojem se osobi koja je doživjela gubitak uda pomaže da se, uz stručnu podršku, adaptira na protezu kao artificijelni nadomjestak ...izgubljenog dijela te da uz primjenu proteze postigne maksimalno moguću neovisnost u svim područjima života, sa što boljom kvalitetom življenja. Rehabilitacija obuhvaća razdoblje od amputacije, koja može biti posljedica ozljede ili bolesti, kroz postoperacijsku i predprotetičku fazu do protetičke faze rehabilitacije u kojoj se provodi protetička opskrba, ali i kasniju fazu dugotrajnog praćenja. Medicinsku rehabilitaciju nužno mora pratiti adekvatna psihološka i socijalna rehabilitacija, po biopsihosocijalnom modelu, kako bi se ostvario konačni cilj rehabilitacije, a to je uspješna reintegracija osobe u život sa stilom koji je što sličniji onom koji je prethodio amputaciji.
U radu su prezentirani uzroci i vrste amputacije, načela suvremene protetike i rehabilitacije osoba s amputacijom donjih udova tijekom predoperacijske, postoperacijske, predprotetičke i protetičke faze s ciljevima rehabilitacije u pojedinim fazama, načinima njihova ostvarivanja, kao i načelima psihosocijalne rehabilitacije. Također su prezentirani evaluacijski upitnici i načela Međunarodne klasifikacije funkcioniranja, onesposobljenosti i zdravlja (MKF) za procjenu rezultata rehabilitacije osoba s amputacijom donjih udova.
Križobolja je vrlo česta, a troškovi skrbi za te bolesnike su visoki. Liječnici različitih specijalnosti donijeli su smjernice za dijagnostiku i konzervativno liječenje križobolje, čija primjena ...treba dovesti do skrbi utemeljenoj na dokazima i boljeg ishoda. U dijagnostičkom postupniku ključno je mjesto anamneze i kliničkog pregleda, a najvažnije je klasificirati bolesnike na one s nespecifičnom križoboljom, s križoboljama povezanima s radikulopatijom (radikularni sindrom) i križoboljom potencijalno povezanom sa suspektnom ili potvrđenom ozbiljnom patologijom. Kako križobolja nije samo fizički problem, u obzir treba uzeti i psihosocijalne čimbenike, odnosno rano identificirati bolesnike koji će razviti kroničnu križobolju, jer to determinira odabir liječenja. U ocjeni bolesnika s križoboljom treba nastojati koristiti validirane upitnike. U pristupu bolesniku s križoboljom korisno je primijeniti principe upravljanja sadržajem. Načelno, akutna i kronična križobolja liječe se različito. Uz edukaciju, u bolesnika s akutnom križoboljom najvažniji su savjeti (napose da ostane aktivnim), primjena lijekova (ponajprije za kontrolu boli), te eventualno spinalna manipulacija i kratkotrajna primjena ortoza. Glavni cilj liječenja bolesnika s kroničnom križoboljom je obnavljanje funkcije, pa i uz perzistiranje boli. Za kroničnu križobolju, uz edukaciju i primjenu lijekova, preporučuju se terapijske vježbe, fizikalna terapija, masaža, a u bolesnika s visokim stupnjem onesposobljenosti i intenzivni multidisciplinarni biopsihosocijalni pristup.
PDF
