U članku se tumače arhivski izvori o povijesti zgrade na Koblerovu trgu u Rijeci koja je od 16. do 19. stoljeća služila kao gradska vijećnica. Od prvotne stambene kuće, prenamijenjene za vijećnicu ...1532. godine, zgrada je doživjela brojne promjene. Najvažnija je bila ona iz 1740.–1745. prema projektu arhitekta Antonija de Vernede, kada je nadograđen drugi kat, pripojena susjedna kuća, pročelja u cijelosti preoblikovana u baroknom stilu, te je kao takva, uz manje preinake, zgrada ostala sačuvana do danas. Nakon toga oštećena je u potresu 1750. te je ponovno obnovljena u nekoliko navrata. U kasnom 18. stoljeću nalazimo da se njezine prostorije koriste za razna društvena i javna događanja. Kao vijećnica služila je sve do 1833. godine, a zatim se gradska uprava preselila u bivši augustinski samostan te je zgrada prenamijenjena u trgovačke i stambene svrhe. S položajem na križanju glavnih ulica i središnjega trga, stara vijećnica ima i urbanističko značenje. U članku se također donose rezultati konzervatorskih istraživanja kojima su razlučene faze njezina građevnog razvoja.
U članku se obrađuje povijest i arhitektonske značajke barokne palače Giovannija Felicea de Gerliczyja u Rijeci, smještene u uličnom nizu i danas skrivene iza historicističkog pročelja u Ciottinoj ...14. Palača je podignuta pedesetih godina 18. stoljeća, a njezin izvorni izgled poznat je s nacrta iz 1780. koji se čuva u Austrijskom državnom arhivu. Oblikovanje i prostorna organizacija palače, vidljivi na nacrtu, svjedoče da je bila riječ o reprezentativnom stanovanju te imućnom i važnom naručitelju. Izvorno dvokatna, trokrilna palača imala je asimetričan prostorni raspored, ali je uočljiva tipično barokna osovinska postava središnjeg salona prvog kata koji se pruža cijelom širinom zgrade te ulaznog predvorja u njegovoj osi u prizemlju. U članku se donosi analiza izvornih oblikovnih i prostornih obilježja palače, a posebno pojave, organizacije i elemenata francuskog parternog vrta, koji je, kao i sama palača, bio u mnogome sačuvan sve do kraja 19. stoljeća. Tijekom 19. i 20. stoljeća palača je preživjela brojne preinake koje su u unutrašnjosti značile adaptaciju prostora za građanske stanove, dogradnju trećeg kata, a na pročelju izvedbu historicističkog ukrasa.
Prvi pisani spomen šibenske crkve sv. Julijana datira u treću četvrtinu 14. stoljeća, kada se ona navodi kao ecclesia sancti Iuliani. U 15. je stoljeću nad tom crkvom dograđena gornja, crkva sv. ...Nikole, o čemu svjedoči vizitacija koju je kanonik Juraj Šižgorić obavio 1481. godine. Dana 17. ožujka 1569., prema odluci mletačkog Senata, crkva je dana na korištenje pravoslavnim Grcima i uređena je po propisima istočne crkve, no katolički oltar sv. Mihovila i sv. Julijana, tada smješten na bočnom zidu crkve, i nadalje je održavan. Od 1778. godine crkva je postupno bila u sve lošijem stanju, čak je početkom 19. stoljeća služila kao skladište. Dana 25. srpnja 1875. nadarbenik Ivan Belamarić se u korist pravoslavne šibenske crkvene općine odrekao prava na katolički dio. Gornju su pak crkvu pravoslavni Srbi prepustili starokatolicima 1931. godine, a od 1933. godine je u donjem prostoru bila „Nova štamparija“. U prosincu 1943. cijela je građevina znatno stradala u savezničkom bombardiranju Šibenika. Konzervatorsko-restauratorska i arheološka istraživanja provedena 2019. godine ponudila su uvid u povijesni pregled zbivanja i određivanje pojedinih faza, te su ostvareni preduvjeti za buduće korištenje crkve sv. Julijana, valorizirajući njezinu pripadnost malobrojnom tipološkom krugu dvokatnih crkvi na našoj obali, kao i kontinuitet postojanja i održavanja više liturgija na tom mjestu, ispreplićući različite obrede i vjere kroz nekoliko stoljeća.
U članku se govori o povijesti gradnje i obnova palače Benzoni na riječkom trgu Grivica. Dvokatna građevina podignuta je u drugoj četvrtini 18. stoljeća, prema projektu arhitekta Antonija de Vernede, ...kao obiteljska palača senjskog biskupa Giovannija Antonija Benzonija (1693. – 1745.). Utvrđuje se da je palača obnovljena koncem 18. stoljeća, u doba kada je vlasnik bio biskupov nećak, gradski vijećnik Giulio Benzoni (1732. – 1798.), koji je dao preoblikovati pročelja u duhu kasnobaroknog klasicizma, s reprezentativnim ulaznim portalom i dvama balkonima te bogatom opremom od kovanog željeza. Nove adaptacije izvode se tijekom druge polovice 19. stoljeća kada palača mijenja namjenu, prvo kao zgrada sirotišta, nakon toga vojarna, a zatim i najamna zgrada, dok u 20. stoljeću dolazi do većih zahvata, uvjetovanih potrebama korisnika, koji su u izvjesnoj mjeri značili degradaciju arhitekture palače. Na temelju arhivske dokumentacije, u članku se donose nacrti prijedloga rekonstrukcije kasnobarokno-klasicističkog pročelja te njegova valorizacija u kontekstu stambene arhitekture Rijeke s kraja 18. stoljeća.
This paper focuses on the construction history and renovations of the Benzoni Palace located in Grivica Square in the Old Town of Rijeka. The three-storey building was designed by architect Antonio ...de Verneda and erected during the second quarter of the 18th century as a family palace of Giovanni Antonio Benzoni, bishop of Senj (1693-1745). The palace was renovated in the late 18th century, at the time when it was owned by the bishop’s nephew, Giulio Benzoni (1732-1798), who was a city councillor. He had the front façade redesigned in the late-baroque classicist style, by adding a monumental stone portal, two balconies, and rich window decoration made in wrought iron. The palace underwent further adaptations during the second half of the 19th century, when it was repurposed to serve as an orphanage, then as army barracks, and eventually as a rental apartment building. The 20th century saw several major interventions undertaken by its tenants, which to some extent degraded the palace’s architecture. Based on the archival documentation, the authors present a proposal for the reconstruction of its original façade and the context of its design in the late 18th-century Rijeka.
The palace of the governor general in Zadar was built in the early seventeenth century, following the Venice’s establishment of the permanent administrator institution for the regions of Dalmatia and ...Venetian Albania. At that time, Zadar became the seat of the Venetian government for these regions. The intricate complex was composed of several buildings that, in addition to the main building that included the residence of the governor general as well as buildings assigned to other high offi cials and several inner courtyards. Th e palace was mentioned on numerous occasions in literature, and Marija Stagličić provided an exhaustive account of its history and of the architectural complex this building had made with the ducal palace. Yet recent investigations of archival sources have contributed towards better understanding of the circumstances surrounding its erection and its appearance in the second half of the Venetian administration.
In the time of the palace’s building, the seventeenth century, its main façade had just one storey and its central axis contained a three-partite opening extending from the ground fl oor to the fi rst fl oor. The form of that opening reveals features characteristic of façades of Venetian residential architecture around the turn of the seventeenth century. Th e early seventeenth century also saw building of the wing designated for the residence of the cavalry governor and formation of large internal courtyards. As early as 1648, the south-eastern part of the complex, as well as the governor’s palace itself, saw considerable improvement. All of these building works, as well as those conducted in 1680, are described in the recently discovered archival sources.
There is more information about the palace in the nineteenth century. In addition to the names of craft smen and engineers in state service, records also list smaller and more substantial repairs as well as expenditure. The period of the Venetian administration in Dalmatia ends with a record of the palace,its external appearance and internal organization in the mentioned General cadastre and in the Inventory of public buildings (1789) containing a list of related objects in state ownership. Th is information supports the conclusion that the governor’s palace, with its intricate spatial organization, external appearance and furnishing of the rooms, must have been a representative example of Zadar lay architecture in the seventeenth and eighteenth centuries. Unfortunately, later modifications and renovations that mostly took place in the nineteenth century transformed the entire complex (including the ducal palace) into an integrated whole for the needs of the Habsburg governorship in Dalmatia. Thus the complex lost its original appearance for ever.
PDF
