Prijelomi ključne kosti u djece dva su puta češći nego u odraslih i čine 10 – 15% svih prijeloma dječje dobi. Velika pojavnost ovog prijeloma opravdava propitivanja o okolnostima i uzrocima nastanka, ...odnosno lokacijama na kojima se djeca ozljeđuju. U radu se analizira 256-ero djece s prijelomom klavikule liječene u razdoblju od 2008. do 2013. godine. Način, uzrok i mjesto ozljede kodirani su MKB-10 klasifikacijom s pomoću šifara vanjskih uzroka pobola. Prema okolnostima, svi prijelomi klavikule nastali su u okolnostima nenamjernog ozljeđivanja. Vanjski uzroci pripadaju jednoj od dvije podskupine: šifre (V01-V99) ozljede u prometu ili šifre (W00-X59) nezgode i nesreće. U prometu je prijelome zadobilo 24-ero (9,4%), a u nezgodama 232-je (90,6%) djece. Od prijeloma nastalih nezgodom u 204-ero djece prijelom je izazvan padom (W00-W19), 123-je njih palo je u razini, a 81 dijete s visine. Izravni udarac druge osobe ili udarac tupim predmetom bili su uzrok prijelomu kod 28-ero djece. Prema mjestu na kojem su prijelomi nastali, dominiraju ozljede zadobivene kod kuće, zatim na ulici pa ozljede na rekreacijskome mjestu, a najmanju skupinu čine ozljede u školi ili vrtiću. Bicikl je uzrok nastanka prijeloma ključne kosti u 48-ero djece i čini 18,7% svih prijeloma klavikule u naše djece. Od 256-ero djece njih 47-ero (18,4%) prijelom je zadobilo u sportskim aktivnostima: na nogometu 30-ero, na borilačkim sportovima (hrvanje, judo, karate) 10-ero, na hokeju troje, na košarci i gimnastici po dvoje djece. Predškolska djeca najčešće se ozljeđuju dok se za njih doma skrbe roditelji. Školska su djeca za trajanja škole primjereno zaštićena, a izvan škole i dalje često stradavaju u prometu i sportskim aktivnostima. U adolescenata najčešće su ozljede u prometu i na cesti (vožnja bicikla), slijede sportske, a ozljede kod kuće tek sporadično.
Uvod: Virusi hepatitisa B i C te virus humane imunodeficijencije mogu se prenijeti krvlju i izazvati profesionalnu infekciju izloženih zdravstvenih djelatnika. Ginekološko-porodiljski odjeli spadaju ...u odjele s većim rizikom ekspozicije.
Cilj: procijeniti rizik profesionalne izloženosti infekcijama koje se prenose krvlju u djelatnika ginekološko-porodiljskih odjela u Hrvatskoj.
Ispitanici i metode: provedena je anonimna anketa među djelatnicima ginekološko-porodiljskih odjela pet bolnica u Hrvatskoj. Ispitanike smo podijelili u tri skupine: liječnici, medicinske sestre/tehničari i pomoćno osoblje. Analiza normalnosti distribucije napravljena je uz pomoć Smirnov-Kolmogorovljevog testa, a statistička obrada parametrijskim testovima. Pri analizi razlike prosječnog godišnjeg broja ekspozicijskih incidenata upotrebljena je jednosmjerna analiza varijance (one way ANOVA). Razlike u kvalitativnim vrijednostima analizirane su χ2-testom. Rezultati: Od 350 zaposlenika, anketu je ispunilo 182 (52%) ispitanika: 39 liječnika, 117 medicinskih sestara/tehničara, 26 pomoćnog osoblja. Barem jedan oblik ekspozicije tijekom cijelog radnog vijeka doživjelo je 162 (89%) ispitanika. Prosječni godišnji broj ekspozicijskih incidenata po djelatniku iznosi 1,4 ±1,9. Liječnici imaju značajno ve}ć prosječni broj incidenata od medicinskih sestara/tehničara (2,3 vs 1,2; p < 0,001) i pomoćnog osoblja (2,3 vs 0,7; p < 0,001). Tijekom odlaganja infektivnog materijala ili drugih manipulacija nakon provedenog medicinskog postupka ekspoziciju je doživio 31/81 ispitanik; jedan (4,5%) liječnik i 10 (20%) medicinskih sestara/tehničara prilikom vraćanja zaštitne kapice na iglu. Krvi nepoznatog izvornog bolesnika bilo je izloženo 44 (42,3%) zdravstvena djelatnika i 10 (90,9%) pomoćnog osoblja. Liječnici manje prijavljuju ekspozicijske incidente od medicinskih sestara/tehničara (2,9% vs 8,9%; p < 0,001) i pomoćnog osoblja (2,9% vs 27,5%; p < 0,001). Vjerojatnost zaraze nakon ubodnog incidenta točno je procijenilo 40% liječnika, 8% medicinskih sestara/tehničara i niti jedan nezdravstveni djelatnik.
Zaključak: Rizik profesionalne izloženosti djelatnika ginekološko-porodiljskih odjela u Hrvatskoj je veći od očekivanoga. Stoga je nužno provesti dodatnu edukaciju, osobito liječnika, s ciljem povećanja stope prijavljivanja i provođenja odgovarajućih mjera postekspozicijske skrbi. Potrebno je poboljšati mjere zbrinjavanja infektivnog materijala jer se veliki broj ekspozicijskih incidenata događa nakon provedenog medicinskog postupka. Rasprostranjenija primjena igala i pribora sa zaštitnim mehanizmom u budućnosti bi značajno mogla smanjiti broj ovih ekspozicijskih incidenata.
Svrha ovoga prospektivnog istraživanja, provedenog u jednom istraživačkom centru, bila je usporediti vrijednosti tjelesne temperature izmjerene dvjema metodama: standardnim staklenim termometrom u ...aksilarnoj regiji i infracrvenim temperaturama timpanične i frontalne regije u afebrilne djece. Studija obuhvaća 345-ero afebrilne djece životne dobi od 4 do 16 godina, koja su radi elektivnog zahvata boravila na odjelu dječje kirurgije. Temperature su mjerene u 1000 navrata simultano aksilarno, u slušnom kanalu i frontalno. Koristili smo se dvama različitim infracrvenim termometrima; jednom vrstom za timpaničnu, drugom za frontalnu temperaturu. Aksilarna temperatura definirana je kao standard i mjerena je klasičnim staklenim termometrom. Svaki je pacijent bio izložen konstantnoj temperaturi okoliša minimalno 10 minuta prije simultanog mjerenja temperatura. Prosječna frontalna temperatura bila je 36,9 ± 0,38 °C i jednaka je aksilarnoj temperaturi, 36,9 ± 0,16 °C. Prosječna timpanična temperatura bila je 36,3 ± 0,98 °C. Srednja je razlika timpanične i aksilarne temperature –0,4 °C. Izmjereni niz timpaničnih temperatura u skupini naših ispitanika ima trostruko veću disperziju nego frontalni niz i pet puta veću nego aksilarne temperature. Aksilarne temperature, mjerene klasičnim staklenim termometrom, imaju najmanju disperziju izmjerenih vrijednosti, slijede frontalne temperature mjerene infracrvenim termometrom, a najmanje su pouzdane izmjerene timpanične temperature.
Neuroblastom je najčešći ekstrakranijalni maligni solidni tumor kod djece koji se većinom pojavljuje u trbuhu (nadbubrežna žlijezda, simpatički lanac) i medijastinumu, dok su druge lokacije rijetke. ...Tumor se liječi kirurški, kemoterapijom i radioterapijom. U ovom članku prikazan je rijedak slučaj neuroblastoma sakralnog pleksusa u zdjelici 9-mjesečnog ženskog dojenčeta sa širenjem u desni ishijadični i opturatorni kanal. Učinjena je ekstirpacija tumora s paraaortalnom i ilijakalnom limfadenektomijom, dok je manji dio tumora zaostao u opturatornom otvoru jer bi pokušaj potpunog odstranjenja nosio visok rizik od neurološkog oštećenja. Pokušaj potpunog odstranjenja tumorskog tkiva nije preporučiv jer nosi visok rizik od znatnih neuroloških oštećenja, a ne poboljšava preživljenje.
