U ovom se članku promišlja o stvarnosti i pojmu milosrđa kako ga je iskusila i razumjela sveta Terezija Avilska. Ujedno se želi vidjeti koliko su njezina iskustva i promišljanja aktualna i izazovna ...za današnju teologiju. U prvome se dijelu pokušava pokazati aktualnost milosrđa kao teološke teme te u tom smislu i sustavno-teološki promišljati o milosrđu kod svete Terezije. Pokazat će se kako je milosrđe ne samo velika tema nego i polazište Terezijine teologije. U drugome se dijelu promišlja o odnosu milosrđa i spasenja. Iz toga se odnosa ponajbolje može shvatiti presudno značenje Božjega milosrđa za čovjeka. Tu će se tematizirati i tema mogućnosti vječne propasti te će se kroz predstavljanja nekih Terezijinih misli ponuditi poticaji za teologiju. U trećem dijelu pokazuje se kako je prema shvaćanju svete Terezije milosrđe konstanta duhovnoga života, stvarnost koja prati čitavi duhovni rast.
In questo articolo riflettiamo sulla realtà e sul concetto di misericordia come ne ha fatto esperienza e come viene inteso da santa Teresa d’Avila. Allo stesso tempo, desideriamo vedere quanto le sue esperienze e le sue riflessioni siano attuali e rappresentino una sfida per la teologia odierna. Nella prima parte cerchiamo di mostrare l’attualità della misericordia come concetto teologico e, in tal senso, riflettere pure in modo sistematico-teologico sulla misericordia in santa Teresa. Verrà dimostrato che la misericordia non è solo una tematica importante, ma anche il punto di partenza della teologia teresiana. Nella seconda parte svilupperemo l’importante tematica riguardante il rapporto fra misericordia e salvezza. Dall’osservazione di questo rapporto possiamo capire nel migliore dei modi il significato cruciale della misericordia divina per l’uomo. Qui verrà tematizzata anche la tematica della possibilità della dannazione eterna e verranno offerti, tramite la presentazione di alcune riflessioni teresiane, degli stimoli per la teologia. Nella terza parte viene mostrato come secondo santa Teresa la misericordia sia una costante della vita spirituale, una realtà che accompagna l’intera crescita spirituale.
Il senso della storia Šitum, Marijan; Punda, Edvard
Diacovensia,
2023, Letnik:
31, Številka:
3
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Quest’articolo riflette su alcuni temi della (dalla) filosofia della storia del filosofo russo Nikolaj Berdjaev che egli ha sviluppato in modo particolare nella sua opera
Il senso della storia
, che ...è il principale punto di partenza della nostra riflessione. Innanzitutto viene presentata la particolarità del tentativo di una filosofia della storia di Berdjaev. Il nostro autore offre alcune riflessioni significative sulla storia, sullo storico, sul senso e il progresso della storia e sulla relazione fra la libertà e la storia, nonché fra la metafisica e la storia. Seguono dei pensieri sull’apporto dell’ebraismo alla filosofia della storia e la visione dell’autore della singolarità dell’apporto cristiano alla comprensione della storia e alla filosofia della storia. Infine, viene presentata l’importantissima categoria della Tradizione e il suo significato per la conoscenza dello storico.
Ovaj članak promišlja o nekim temama (iz) filozofije povijesti ruskoga filozofa Nikolaja Berdjaeva koje je na poseban način razvio u svome djelu
Il senso della storia
, koje je temeljno polazište naših promišljanja. Najprije se predstavlja posebnost Berdjajeva pokušaja filozofije povijesti. Naš autor nudi neka značajna promišljanja o povijesti, o povijesnome, o smislu i napretku povijesti, o odnosu slobode i povijesti te metafizike i povijesti. Slijede misli o doprinosu židovstva za filozofiju povijesti te autorovo viđenje jedincatosti kršćanskoga doprinosa shvaćanju povijesti i za filozofiju povijesti. Na kraju se predstavlja vrlo važna kategorija predaje i njezino značenje za spoznaju povijesnoga.
Jedan od velikih fenomena današnjeg svijeta, a time i jedan od velikih izazova koji se stavlja pred Crkvu jesu migracije. U ovome se članku pokušava teološki promišljati o tom fenomenu, o značenju ...koje on ima za Crkvu, te o posebnosti izazova koji migracije stavljaju pred teologiju. Najprije se pokazuje kako je Crkva ozbiljno pristupala tom fenomenu tijekom čitave svoje povijesti. Međutim, nemoguće je obuhvatiti raspon djelovanja Crkve na tom području. Jednako je i kada se želi prikazati sve intervencije učiteljstva i teološke perspektive pristupa migracijama. Stoga ovdje ukratko predstavljamo najvažnije dokumente crkvenog učiteljstva, te istaknuto mjesto koje migracije imaju u pontifikatu pape Franje. Potom se, u drugome dijelu, pokušava pokazati kako je fenomen migracija u samoj naravi Crkve, koja je putujuća i misionarska. Te su dvije dimenzije, iako različite, neodvojive. Crkva nije samo usmjerena prema migrantima nego je ona trajno migrirajuća ukoliko je uvijek na putu prema svome konačnom dovršetku u nebeskoj slavi. Ona je također migrirajuća ukoliko je poslanje Kristovih učenika ići svim narodima, ali i ukoliko vjera Kristovih učenika podrazumijeva trajni nutarnji izlazak. U trećem se dijelu pokušava dati vlastito shvaćanje posebnosti teološkog promišljanja o migracijama, koje se opisuje kroz dvije perspektive, dogmatsku i evangelizacijsku. Na kraju, u zaključku, sažima se važnost migracija za vjeru i Crkvu, te se pokazuje kakvu teologiju zahtijeva fenomen migracija.
One of the great phenomena of today's world, and thus one of the great challenges facing the Church, is migration. This article tries to think theologically about this phenomenon, about the meaning it has for the Church, and about particular challenges that migration poses to theology. First it is presented how the Church has taken this phenomenon seriously throughout its history. However, it is impossible to cover the whole range of the Church's activities in this area. It is the same when one wants to show all the interventions of the magisterium and the theological perspectives of the approach to migration. Therefore, here we briefly present the most important documents of church teaching, and the prominent place that migrations have in the pontificate of Pope Francis. Then, in the second part, an attempt is made to show how the phenomenon of migration is in the very nature of the Church, since she is a traveling and missionary Church. These two dimensions, although different, are inseparable. The Church is not only directed towards migrants but she is permanently migrating if she is always on the way to her final completion in heavenly glory. It is also migratory if the mission of Christ's disciples is to go to all nations, but also if the faith of Christ's disciples implies a lasting inner exodus. The third part tries to give our own understanding of the peculiarities of theological thinking about migration, which is described through two perspectives, dogmatic and evangelizing. Finally, the conclusion summarizes the importance of migration for the faith and the Church, and shows what kind of theology the phenomenon of migration requires.
This article reflects on the reality and concept of mercy as experienced and understood by Saint Teresa of Avila. At the same time, one wants to see how relevant and challenging her experiences and ...reflections are for today's theology. In the first part, an attempt is made to show the actuality of mercy as a theological topic and, in this sense, to think systematically and theologically about the mercy of Saint Teresa. It will be shown that mercy is not only a big topic but also the starting point of Teresa's theology. The second part reflects on the relationship between mercy and salvation. The crucial meaning of God's mercy for man can best be understood from this relationship. The topic of the possibility of eternal destruction will also be thematized there, and incentives for theology will be offered through the presentation of some of Teresa's thoughts. In the third part, it is shown that according to Saint Teresa's understanding, charity is a constant of spiritual life, a reality that accompanies the entire spiritual growth.
Ivan Pavao II stavio je u srazmjer novost evangelizacije sa kvalitetama žara, metode i izraza. Evangelizacija kao svjedočanstvo susreta s osobom uskrslog Gospodina zahtjeva rast u tim kvalitetama i ...uklanjanje prepreka susretu Krista, primarnog evangelizatora, sa svakom ljudskom osobom, rezultirajući nutarnjom preobrazbom čovječanstva u novo stvorenje. Ova ljubav Kristova susreće čovjeka putem vlastitih transcendentalnih svojstava nadilazeći ljudsku nepažnju, neznanje i otpor, blago i s poštovanjem, kroz međuosobni »Ja-Ti« dijalog. Metodološki poredak kojim Hans Urs von Balthasar preuređuje transcendentale Bitka kao Ljubavi – ljepotu, dobrotu, istinu – nudi obećavajući okvir i sadržaj za tumačenje kvaliteta nove evangelizacije i onih koji teže k tome da je vrše. U susretu sa ljepotom Gospodina (njegovom Slavom) ljudska osoba biva njome ugrabljena, što rezultira religioznim obraćenjem (demonstratio religiosa). Takvoj osobi zapaljen je žar, sa sve snažnijom čežnjom odaziva na poziv »dođi i vidi« i »dođi i slijedi me«. Tako počinje središnja faza, drama nasljedovanja Krista; susrećući Dobroga, ožareni evangelizator nalazi i očituje metodu: postojanje igranjem uloge sporedne onoj Kristove kenotičke ljubavi na pozornici svijeta, prolazeći tako kroz proces moralnog obraćenja (demonstratio christiana) i bivajući tako i sam sve više dobar. Završna faza poslušnosti i samo-ispražnjenja (u kontinuitetu sa ugrabljenošću i dramom), neodvojiva od života u molitvi, sastoji se od promišljanja i izražavanja življene istine putem svetačke egzistencije, jedinstvene osobne forme istinskog ljubitelja Mudrosti, kojemu je »smrt dobitak«. Na ovaj način, svijetu koji traži svjedoke više od učitelja ponuđeni su izdašni razlozi za ulazak u egzistencijalni susret s Bitkom kao Ljubavi u procesu intelektualnog obraćenja (demonstratio catholica) Kristu kao onome koji je universale concretum.
John Paul II has put the newness of evangelization into proportion with qualities of ardor, method, and expression. Evangelization as a witness of encountering the risen Lord requires growth in ...quality and removal of obstacles for the encounter of Christ, the prime-evangelist, with every human person, resulting in the transformation of humanity within, into a new being. This love of Christ encounters man through its own transcendental properties by overriding man’s inattentiveness, ignorance, and adversity, with all gentleness and respect, within an interpersonal »I -Thou« dialogue. The methodological order by which Hans Urs von Balthasar realigns the transcendentals of Being as Love – beauty, goodness, truth – offers a promising frame and substance for the interpretation of the qualities of New evangelization and those who aspire to practice it. In the encounter with the beauty of the Lord (his Glory) the human person becomes enraptured by it, resulting in religious conversion (demonstratio religiosa). Such a person has her ardor ignited, with an ever stronger desire of responding to the call to »come and see« and »come and follow«. Hence commences the central phase, the drama of imitating Christ; by meeting the one that is Good, the ardent evangelist finds and exhibits a method: existing by playing a supporting role to Christ’s kenotic love on the stage of the world, thus going through the process of moral conversion (demonstration Christiana) and becoming ever better himself. The final phase of obedience and self-emptying (in continuity with the rapture and the drama), inseparable from a life of prayer, consists in reflecting and expressing the truth lived in a saintly existence, the unique personal form of a true lover of Wisdom, for whom »to die is to gain«. In such a manner, the world which seeks witnesses more than teachers is offered abundant reason to enter an existential encounter with Being as Love in the process of intellectual conversion (demonstration Catholica) towards Christ as universal concretum.
Ivan Pavao II stavio je u srazmjer novost evangelizacije sa kvalitetama žara, metode i izraza. Evangelizacija kao svjedočanstvo susreta s osobom uskrslog Gospodina zahtjeva rast u tim kvalitetama i uklanjanje prepreka susretu Krista, primarnog evangelizatora, sa svakom ljudskom osobom, rezultirajući nutarnjom preobrazbom čovječanstva u novo stvorenje. Ova ljubav Kristova susreće čovjeka putem vlastitih transcendentalnih svojstava nadilazeći ljudsku nepažnju, neznanje i otpor, blago i s poštovanjem, kroz međuosobni »Ja-Ti« dijalog. Metodološki poredak kojim Hans Urs von Balthasar preuređuje transcendentale Bitka kao Ljubavi – ljepotu, dobrotu, istinu – nudi obećavajući okvir i sadržaj za tumačenje kvaliteta nove evangelizacije i onih koji teže k tome da je vrše. U susretu sa ljepotom Gospodina (njegovom Slavom) ljudska osoba biva njome ugrabljena, što rezultira religioznim obraćenjem (demonstratio religiosa). Takvoj osobi zapaljen je žar, sa sve snažnijom čežnjom odaziva na poziv »dođi i vidi« i »dođi i slijedi me«. Tako počinje središnja faza, drama nasljedovanja Krista; susrećući Dobroga, ožareni evangelizator nalazi i očituje metodu: postojanje igranjem uloge sporedne onoj Kristove kenotičke ljubavi na pozornici svijeta, prolazeći tako kroz proces moralnog obraćenja (demonstratio christiana) i bivajući tako i sam sve više dobar. Završna faza poslušnosti i samo-ispražnjenja (u kontinuitetu sa ugrabljenošću i dramom), neodvojiva od života u molitvi, sastoji se od promišljanja i izražavanja življene istine putem svetačke egzistencije, jedinstvene osobne forme istinskog ljubitelja Mudrosti, kojemu je »smrt dobitak«. Na ovaj način, svijetu koji traži svjedoke više od učitelja ponuđeni su izdašni razlozi za ulazak u egzistencijalni susret s Bitkom kao Ljubavi u procesu intelektualnog obraćenja (demonstratio catholica) Kristu kao onome koji je universale concretum.
U članku se promišlja o vrlo važnoj, ali i zapostavljenoj temi kršćanstva i katoličke teologije, o temi bratstva. Ako neke teološke teme i mogu ostati samo u području spekulativnoga, misaonoga, tema ...bratstva u svojoj biti traži konkretna ostvarenja i pokazatelje. U članku se, stoga, najprije predstavlja ponovno otkrivanje aktualnosti teme i pojma bratstva u Crkvi i teologiji. Navodi se nekoliko misli općenito o pojmu „brat” i „bratstvo” i predstavlja kršćansko poimanje bratstva. Pokazat će se kako ono, makar u nekim vidovima, može biti i model življenja i razumijevanja bratstva uopće. Potom se, na tragu tih promišljanja, tumači poslanje vjeroučitelja unutar i polazeći od kategorije bratstva. Pokazuje se kako školski vjeronauk može poučavati o bratstvu, kao i stvarati bratstvo. Na kraju se sasvim konkretno navode neka ostvarenja i inicijative po kojima se ostvaruje bratstvo vjeroučitelja u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.
The article reflects on a very important but also neglected theme of Christianity and Catholic theology, the theme of brotherhood. If some theological themes can remain only in the realm of speculation, thought, the theme of brotherhood in its essence seeks concrete realizations and indicators. Therefore, the article first presents a rediscovery of the relevance of the theme and concept of brotherhood in the Church and theology. A few general thoughts on the term ‘brother’ and ‘brotherhood’ are given and present the Christian understanding of brotherhood. It will be shown how, at least in some ways, it can be a model for living and understanding brotherhood in general. Then, following these reflections, the mission of religious education teachers is interpreted within and starting from the category of brotherhood. It shows how school religious education can teach about brotherhood, as well as create brotherhood. At the end, someaccomplishments and initiatives are mentioned quite concretelyby which the fraternity of religious teachers in the Split-MakarskaArchdiocese is realized.
Članak promišlja o teologiji i o teološkom radu kao mjestu življenja, refleksije i komuniciranja vjere. Najprije se ukazuje na pogrješna shvaćanja teologije koja polaze od redukcionističkih shvaćanja ...vjere. Vjera uvijek polazi od Božjega odnosa prema čovjeku. Stoga je teologija, kao mjesto u kojem se objavljena istina komunicira čovjeku, po svojoj naravi mjesto Božje prisutnosti. Drugi dio govori o interakciji vjere i teologije, točnije o njihovoj međusobnoj nerazdvojivosti. Teologija je uvijek teo-logija: polazi od onoga što je Bog rekao (govori) o sebi u povijesti spasenja. To je srž trećega dijela koji razmatra spasenje kao središnju kategoriju koja povezuje vjeru i teologiju, iskustvo i znanost. Četvrti dio bavi se pitanjem same znanstvenosti teologije, s posebnim naglaskom na pitanje metode. U zaključnom se dijelu, pitanjem tko je pravi teolog, pružaju koordinate za ispravnije i koliko je moguće potpunije poimanje teologije i teologa.
The article reflects on theology and theological work as a place of living, reflecting and communicating faith. The first part points to the misunderstandings of theology that are based on the ...reductionist understanding of faith. Faith always begins with God’s relationship to man. Theology is, therefore, as a place where the revealed truth is communicated to man, by its nature, a place of God’s presence. The second part speaks about the interaction of faith and theology, specifically about their mutual inseparability. Theology is always theo(s)-logy: it departs from what God said (says) about Himself in the history of salvation. This is the core of the third part, which considers salvation as the central category connecting faith and theology, experience and science. The fourth part deals with the issue of the very scientificity of theology, with special emphasis on the issue of method. The final part, through the question of who is a true theologian, provides coordinates for a more correct and as complete as possible understanding of theology and theologians.
PDF
