Vrijeme u kojem se nalazimo papa Franjo naziva promjenom epohe. Svaka je epoha, a posebno promjena epohe, poziv Crkvi da iznova promisli o svom identitetu i o identitetu svećenika radi boljeg ...svjedočanstva vjere u povijesti. U tom kontekstu papa Franjo podsjeća Crkvu da je majka jer rađa novog čovjeka po riječi Božjoj i sakramentima. Crkva je znak i sredstvo jedinstva jer omogućuje čovjeku da živi u zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga – a to je zajedništvo u različitosti – i ambijent u kojem različitim pozivima i službama u Crkvi prethodi jednakost u dostojanstvu svih krštenika. Na temelju takvih eklezijalnih naglasaka svećenički identitet i poslanje otkrivaju se u svojoj relacijskoj i mistagoškoj dimenziji. Naime, svećenik postoji zato što postoji svećenički narod i on ima zadaću uvoditi Gospodinove učenike u Božji, tj. crkveni način života, gdje vlada jedinstvo u različitosti. Drevni naziv za čovjeka koji živi takvim životom je vir ecclesiasticus, tj. crkveni čovjek. Crkva je majka koja rađa i odgaja čovjeka za Božji život, a majčinstvo Crkve očituje se na poseban način u očinstvu pastira, koji služe rađanju i razvoju novih ljudi Crkve. U vremenu koje je posebno obilježeno jačanjem gradskih i visoko digitaliziranih kultura, žuran postaje poziv koji svećenicima upućuje ovo vrijeme promjene epohe na vraćanje svojem izvornom poslanju koje se sastoji u uvođenju ljudi u komunitarni, tj. osobni način života.
The times in which we find ourselves has been called an epoch of change by Pope Francis. Every epoch, and especially an epoch of change, summons the Church to rethink its identity and the identity of the priest for the purpose of a better testimony of faith in history. In that context, Pope Francis reminds the Church that it is a mother because it gives birth to a new human being through the word of God and sacraments. The Church is a sign and instrument of unity because it makes possible for human beings to live in communion with the Father, the Son, and the Holy Spirit – and this is a communion in diversity – and is an ambient in which the equality in dignity of all baptised precedes various vocations and offices in the Church. On the basis of such ecclesial determinants, the priestly identity and mission are revealed in their relational and mistagogical dimension. Namely, the priest exists because the priestly people exist and his task is to introduce disciples of the Lord into the Divine, i.e., ecclesiastical way of life, where the unity in diversity rules. The ancient name for a person who lived that kind of life was vir ecclesiasticus, i.e., the man of the Church. The Church is a mother who gives birth and educates human being for the Divine life, while the motherhood of the Church is manifested in a special way in the fatherhood of shepherds, who are in service to the birth and development of new people of the Church. In the times that are especially marked by strengthening of urban and highly digitalised cultures, the call of this epoch of change to priests becomes urgent. That call consists in urging them to return to their original mission of leading people to communitarian, i.e., personal way of life.
Jacques Dupuis i Henri de Lubac dvojica su isusovačkih teologa čija imena ne mogu biti preskočena u obrađivanju tema koje su povezane s teologijom religija. Premda su pripadali istom teološkom ...spektru inkluzivizma, nisu pripadali istoj teološkoj školi jer dok je Dupuis naglasak stavljao na prisutnost Krista u drugim religijama, de Lubac je u religijama vidio isključivo čežnju za Bogom koja svoje ispunjenje nalazi u kršćanskoj objavi. Unatoč razlikama između Dupuisa i de Lubaca, obojica su svoju teologiju religija gradila na antropološkim temeljima, točnije na Origenovoj duhovnoj antropologiji kojoj su međutim dali drukčije tumačenje. Dupuis je tako duhovno iskustvo čovjeka koji živi izvan kršćanske ekonomije spasenja promatrao kao način na koji Duh Božji dolazi do čovjeka omogućujući mu sudjelovanje u Božjoj istini i životu, a de Lubac je to isto iskustvo tumačio kao susret s dubinom vlastitog bića, sa slikom Božjom, koju svaki čovjek posjeduje, no ne i kao susret s Bogom. Dok Dupuis mistiku izvan kršćanstva smatra autentičnim načinom kako Bog ulazi u život ljudi, de Lubac smatra kako se izvan kršćanstva uglavnom može govoriti samo o naravnoj mistici, no ne i pravoj mistici. Dupuisova i de Lubacova teologija religija počivaju stoga na različitom viđenju odnosa milosti i naravi jer dok Dupuis veći naglasak stavlja na imanentnost Božjeg djelovanja, de Lubac je svoju pažnju više usmjerio na transcendentnost odnosa između Boga i čovjeka. Unatoč razlikama u vrednovanju duhovnog iskustva čovjeka koji živi izvan kršćanske ekonomije spasenja, teologije Jacquesa Dupuisa i Henrija de Lubaca važan su doprinos boljem razumijevanju načina kako Bog djeluje u čovjeku.
Jacques Dupuis and Henri de Lubac are two Jesuit theologians whose names are unavoidable when one deals with topics related to the theology of religions. Although they belonged to the same theological spectrum of inclusivism, they did not belong to the same theological school; while Dupuis emphasized the presence of Christ in other religions, de Lubac saw in religions only and exclusively the longing for God that finds its fulfillment only in the Christian revelation. Despite differences between Dupuis and de Lubac, they both built their theologies of religions on an anthropological basis; more precisely, on Origen’s spiritual anthropology that they interpreted differently from each other. Thus, Dupuis perceives the spiritual experience of those human beings who live outside of the Christian economy of salvation as a way for the Holy Spirit to reach those human beings and enables them to participate in God’s truth and life, while de Lubac interprets that same experience as an encounter with the depths of one’s own being, with the image of God. While Dupuis considers mysticism outside of Christianity to be an authentic way in which God enters into the lives of human beings, de Lubac held that outside of Christianity one can generally talk only about natural mysticism, but not true mysticism. Dupuis and de Lubac’s theologies of religions are, therefore, based on different views of the relation between grace and nature. In that sense, Dupuis puts a larger emphasis on the immanency of God’s agency, while de Lubac directs his attention more in the direction of transcendency of the relation between God and human beings. Despite differences in the evaluation of the spiritual experience of those human beings who live outside of the Christian economy of salvation, the theologies of Jacques Dupuis and Henri de Lubac are both an important contribution to a better understanding of the ways in which God acts in human being.
Polazeći od analize stanja svijesti suvremenih mladih i njihove potrebe za orijentirima i uporištima, kao i od poziva pape Franje čitavom narodu Božjem na naviještanje evanđelja (usp. EG 111‑121) ...cilj članka je analizirati fenomen kateheze o Deset zapovijedi, koji iz godine u godinu okuplja značajan broj mladih i odraslih u brojnim biskupijama europskog kontinenta. Članak želi odgovoriti na pitanja kako su nastale kateheze o Deset zapovijedi? Koji se sadržaji njima prenose? Koji je njihov smisao i cilj? Zašto su kateheze o Deset zapovijedi uspješne u prenošenju vjere suvremenom čovjeku?
Enciklika Fratelli tutti slobodno se može smatrati važnim hermeneutičkim ključem za razumijevanje pontifikata pape Franje jer je on i započeo svoju papinsku službu molitvom za bratstvo u svijetu, a ...sada je temi bratstva pristupio na cjelovit i angažiran način. U vremenu kada se ekološka kriza prelijeva na ugrožavanje temeljnih odnosa među ljudima, narodima i nacijama, Papa čini svojom sintagmu sv. Franje – Fratelli tutti. Enciklika, osim teološkog, ima i izraženi politički profil koji se proteže kroz cijeli dokument kojim se želi utjecati na promjenu shvaćanja politike, ali i na svijesti i savjesti onih koji se politikom bave. Papina nakana, naravno, nije napisati politički manifest Crkve ili zauzeti političku stranu, nego pružiti nadahnuće političarima i utjecati evanđeljem na oblikovanje nove političke kulture. Nadahnuće koje enciklika Fratelli tutti želi pružiti politici i političarima sažima se u četiri kriterija za obnovu političkog djelovanja, a to su: tumačenje osjećaja naroda kako bi se omogućilo traganje za općim dobrom (usp.: FT 159), promicanje kulture rada (usp.: FT 161), davanje prednosti posljednjima (usp.: FT 187) i njegovanje duha otvorenosti prema svima (usp.: FT 190). Polazeći od tih kriterija, papa Franjo formulira i stajališta koja dobra politika treba zastupati, a to su: davanje prvenstva općoj namjeni dobara u odnosu na privatno vlasništvo (usp.: FT 120), pozitivna diskriminacija siromašnih i nerazvijenih zemalja (usp.: FT 138), prioritet multilateralne politike u odnosu na onu bilateralnu (usp.: FT 153), prihvaćanje i integracija migranata (usp.: FT 129), uključivanje manjina u širi pojam državljanstva (usp.: FT 131) i isključivanje rata kao političke opcije (usp.: FT 257-258).
