Iako je u razdoblju od 1880-ih do kraja Prvoga svjetskog rata više hrvatskih likovnih umjetnika boravilo u Sjedinjenim Američkim Državama, oni svojim umjetničkim djelovanjem, uz izuzetak slikara ...Otona Ivekovića, nisu obilježili kulturni prostor hrvatske dijaspore. Prvi hrvatski umjetnik koji se aktivno povezao s iseljeništvom bio je slikar i grafičar Ivan Benković, pripadnik prve generacije studenata na novoosnovanoj Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, čije je likovno stvaralaštvo dosad bilo nedovoljno istraženo. Za vrijeme boravka u Americi, od 1912. do 1918. godine, Benković je suradnjom s brojnim hrvatskim političkim i kulturnim organizacijama svojim umjetničkim angažmanom u oblikovanju vizualnog identiteta hrvatsko-američkih izdanja, kao i radovima s nacionalnom tematikom suvremenih likovnih rješenja, aktivno sudjelovao u građenju kulturnog identiteta Hrvata u Americi.
Putovanje cara i kralja Franje Josipa I. Dalmacijom tijekom proljeća 1875. godine službeno je propagirano u monarhijskim publikacijama vladarevom željom pokretanja gospodarskog razvoja u onodobnoj ...najzaostalijoj pokrajini Dalmaciji, premda je posjet motiviran političkim razlozima. Novi narativ o Dalmaciji sugerirao je uspavanu i zapuštenu zemlju bogate prošlosti i umjetničkog fundusa, privrženu vladaru i monarhiji, te poželjan poligon za gospodarske investicije. Brojni putni dnevnici i publikacije objavljene tim povodom donose detaljne povijesne opise urbanih središta privlačeći pozornost monarhijske i europske javnosti na spomeničku baštinu dalmatinskih gradova. Pored detaljnih opisa careva itinerara donose i brojne vrijednosne sudove o bogatoj spomeničkoj baštini, katalog muzejskih, crkvenih i privatnih zbirki, te ilustriraju suvremenost domaćih kolekcionara. U sljedećim desetljećima generirat će svijest građanstva o vrijednostima vlastite baštine i potrebu očuvanja kulturno-spomeničkih cjelina.
Dubrovački slikar Marko Rašica (1883.-1963.) mobiliziran je tijekom 1915. g. i poslan u Bosnu, u okolicu Dervente. Krajem 1915. g. organizira humanitarne izložbe u Herceg Novom u Crnoj Gori, potom ...1916. u Dubrovniku i pobjeđuje na natječaju za izvedbu spomenika na Lovćenu, a 1917. g. u Zagrebu organizira treću dobrotvornu retrospektivnu izložbu. Na izložbi je upoznao dr. Isa Kršnjavog, koji posreduje Rašičinom angažmanu na Obrtnoj školi i brojnim sakralnim narudžbama sljedećih godina, a 1918. g. je otpušten iz vojske. Uvidom u nove arhivske podatke iz različitih zbirki razjašnjava se razdoblje Rašičine mobilizacije, njegov rad za vrijeme I. svjetskog rata i utjecaj poznanstva s dr. Isom Kršnjavijem na slikarevu poslijeratnu karijeru.
Unutar skupine manje poznatih stranih slikara prisutnih u međuratnom razdoblju kod nas, slikar Aleksej Hanzen ističe se svojim umjetničkim aktivnostima. Rus Aleksej Hanzen (Odesa, 2. 2. 1876. – 19. ...10. 1937., Dubrovnik) u Hrvatsku je imigrirao 1920. godine i tu ostao do kraja života. Gotovo dva desetljeća provedena u Hrvatskoj obilježio je intenzivnim radom, izlažući na brojnim izložbama organiziranim gotovo svake godine u Zagrebu, zatim u Splitu, Osijeku, Dubrovniku, Ljubljani, Beogradu, Parizu, Buenos Airesu, Pragu i dr. Hanzenove slike nalazile su se u građanskim domovima, javnim i muzejskim zbirkama te na kraljevskim dvorovima, a danas se čuvaju u različitim kolekcijama u Hrvatskoj. Početkom dvadesetog stoljeća studirao je slikarstvo u Münchenu, Berlinu i Dresdenu, a potom nastavlja svoju umjetničku edukaciju u Parizu u atelijerima Tonyja Robert-Fleuryja i Julesa Lefebvrea. Unuk je slavnog ruskog marinista Ivana Kostantinoviča Ajvazovskog, a i sam se specijalizirao za slikanje marina, kojima se predstavljao na različitim izložbama od 1901. godine. Za svoj rad nagrađivan je u Parizu i u Rusiji, a bio je službeni slikar ruske ratne mornarice od 1910. godine.
Medo Pucić(1821-1882), Ragusan intellectual whose pursuits by far surpassed the field of literature, published in 1878 an interesting art review in the literary journal Slovinac. His contribution ...casts light upon an internationally acclaimed French painter of Dubrovnik origin, Michel Willenich (Miho Vilenik, 1827-1891), who until now has remained neglected by the catalogue surveys of Dubrovnik and Croatian art history. PucićCroaticised the painter’s name and added insightful and until then unknown details to his life and work . He also introduced the reader to the atmosphere of the Paris Salon, major art event of the day, and thus updated his fellow-citizens on the latest art developments in Europe.The research into archival material and catalogues (from 1870 to 1903) of the exhibitions held in Paris and France reveals a productive painting opus of the official painter of the Ministry of Marine and French colonies and a Knight of the Legion of Honour. Within the context of Pucić’s miscellaneous and comprehensive work, his interest in art certainly earns an important place. Apart from his rewarding role in the artistic maturing of Vlaho Bukovac, thanks to Medo Pucić, nineteenth-century art history of Dubrovnik and Croatia is richer for yet another figure of Dubrovnik roots―painter Miho Vilenik.
Medo Pucić (1821-1882) bio je svestrani intelektualac, književnik i istaknuti nositelj kulturnog ozračja Dubrovnika 19. stoljeća. Godine 1878. u časopisu Slovinac objavio je zanimljivu likovnu ...kritiku “Miho Vilenik slikar u Parizu”. Taj njegov prilog otkriva nam Michela Willenicha, međunarodno priznatog francuskog slikara dubrovačkog podrijetla, koji je do sada ostao potpuno izvan kataloških pregleda dubrovačke i hrvatske likovnosti. Uvidom u arhivsku građu i pregledom kataloga izložaba u Parizu i Francuskoj od 1870. do 1903. otkriva se bogati slikarski opus službenog marinista Ministarstva pomorstva i kolonija Francuske i viteza Legije časti. U kontekstu cjelokupnog i raznorodnog Pucićevog opusa ovim člankom se pokazuje njegov izniman senzibilitet za likovne umjetnosti i kontinuirano nastojanje afi rmiranja dubrovačkih slikara.
U putopisnom djelu Lacroma objavljenom na njemačkom jeziku 1892. g. krunska princeza udova Stephanie (1864.-1945.) donosi opis dubrovačkog otoka Lokruma, njegove bogate kulturne i prirodne baštine te ...ljetnikovca nastalog Maksimilijanovom adaptacijom benediktinskog samostana. Anton Perko (1833.-1905.), dvorski marinist i princezin osobni tajnik ilustrira to djelo pejzažima i prikazima detalja carske rezidencije te nam taj prikaz otoka pruža jedinstveni uvid u noviju povijest otoka i njegov nekadašnji izgled iz razdoblja imperijalnog ljetnikovca. Članak analizira tekstualni i likovni segment putopisa i njegov značaj za poznavanje novije povijesti i umjetničke baštine otoka.Sažetak:Među brojnim putopisima južne Dalmacije, Dubrovnika i okolice izdvaja se i posebnu pažnju privlači publikacija Lacroma. Autorica teksta je udovica krunska princeza udova Stephanie (1864.-1945.), a ilustracija Anton Perko, dvorski slikar marinist i nekadašnji upravitelj otoka Lokruma. Prvo izdanje pojavilo se 1892. godine na njemačkom jeziku, potom pet godina kasnije i na talijanskom, a članak analizira prvo, njemačko izdanje. Slikar Anton Perko (1833.-1905.) od siječnja 1879. g. boravi na Lokrumu s kraćim prekidima do početka 1881. Sljedeće godine proveo je čitavu zimu na Lokrumu, a zatim se nakon preseljenja krunskog para u Beč i on preselio 1883. godine sa svojom obitelji u austrijsku prijestolnicu. Dramom u Mayerlingu gdje su pod nejasnim okolnostima smrtno stradali Rudolf i njegova mlada ljubavnica Marija Vetsera završena je jedna životna faza i za Perka, no ostao je u službi krunske princeze udove Stephanie, do 1896. g. kad je otišao u mirovinu. Anton Perko nije ostavio svoju autobiografiju, a njegovu poziciju u kraljevskoj kući ilustrira i posebna pozornost koju Stephanie i njena kći posvećuju Perkovoj udovici u trenutku slikareve smrti 1905.g. Godine 1892. izlazi iz tiska i svezak o Dalmaciji, kompleksnog djela Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, kojeg je pokrenuo kraljević Rudolf, a nakon njegove prerane smrti nastavila princeza udova Stephanie, što ju je zasigurno nadahnulo na izdanje zasebnog djela o Lokrumu, upravo zbog njegove bogate povijesti, kulturne i prirodne baštine. Autoričin prikaz Lokruma posvećen je budućim turistima, potencijalnim posjetiteljima sa sjevera, a čitatelja uvodi u otočnu Arkadiju opisima njegova položaja u južnodalmatinskom priobalju, Dubrovnika, a potom se okreće povijesti otoka, njegovih spomenika, navodeći dva izvora. Kroniku Apendius, i Memorie storiche sull'isola Lacroma, objavljenu 1861. g. u Beču. Ilustracije Antona Perka potpuno su podređene tekstu, zaustavljaju se na scenama koje opisuje krunska princeza udova Stephanie i likovno oživljavaju njene opise, donoseći vjerne prikaze detalja što intrigiraju autoricu teksta. Njemačka verzija Lacrome objavljena je pred kraj Perkovog radnog vijeka provedenog većinom uz princa prijestolonasljednika i njegovu suprugu te je svojevrsna sublimacija njegovog rada, funkcija dvorskog tajnika i slikara. Skice za devetnaest ilustracija knjižice o Lokrumu vjerojatno su nastale u ranijim desetljećima, za vrijeme Perkove službe upravitelja otoka Lokruma. Među njegovim djelima doniranim Dubrovačkim knjižnicama čuvaju se tri crtaća bloka manjeg formata naslovljena Lacroma i datirana 1879. i 1880.g., te više crteža i akvarela većih formata s lokrumskim krajolicima. Pasionirani crtač zasigurno je imao puno veći broj crteža Lokruma, no vjerojatno je te radove nakon slikareve smrti otkupila Stephanie, a u dubrovačku zbirku je došao tek manji dio fundusa Perkovih djela. Svojim povijesnim pregledom, opisima arhitekture i vegetacije, naročito suvremenim detaljima taj putopis pruža nam dragocjeni uvid u izgled i život otoka u 19. stoljeću. Naročito su nam značajni detalji interijera ljetnikovca, natpisi na samostanskim ćelijama te Maksimilijanova poezija koje zapisuje i na taj način ih je sačuvala od zaborava i prenijela široj publici. Perkove ilustracije pomno prate tekst, podređujući se potpuno tonu spisateljice, uvodeći nas u osamu otočnih veduta i njegove skrivene ljepote, u duhu konzervativne likovne tradicije na kraju 19. st. On vjerno ocrtava arhitekturu i vidike otoka, carsku rezidenciju te obalu, bilježeći i rijetke stanovnike otoka u mirnoj osami izolacije, u duhu austro-ugarskog orijentalizma kojem je pripadao, ali nam donosi i dragocjene prikaze interijera carskog ljetnikovca, te onodobne vizure otoka, danas gotovo neprepoznatljive zbog bujne vegetacije. Članak analizira tekstualni i likovni segment putopisa i njihove doprinose za poznavanje novije povijesti otoka, imperijalne rezidencije i prirodne baštine.
Among the numerous travelogues describing southern Dalmatia, Dubrovnik, and its surroundings, the booklet called Lacroma merits special attention. Its author was the widowed Crown Princess Stephanie ...(1864-1945) and the illustrations were provided by Anton Perko, seascape painter at the court and the former governor of Lokrum. The first edition was published in 1892 in German, followed by an Italian one five years later. This article focuses on the first, German edition. Painter Anton Perko (1833-1905) stayed on the island of Lokrum from January 1879 until the beginning of 1881, with minor absences. The following year, he spent the entire winter on the island, and when the princely couple moved to Vienna, he also moved there in 1883. After the Mayerling drama, when Rudolf and his young mistress Marie Vetsera were found dead under mysterious circumstances, Perko’s life changed as well, yet he remained in the service of the widowed princess until 1896, when he retired. Anton Perko did not write an autobiography, but his important position in the royal household is evident from the fact that Stephanie and her daughter took care of his widow after his death in 1905. In 1892, a volume on Dalmatia was published as part of the complex work Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, initiated by Prince Rudolf and continued by his widow Stephanie, which must have also inspired her to write a separate book on Lokrum with its rich historical, cultural, and natural heritage. Her description of Lokrum is intended for future tourists, potential visitors from the north, and introduces the reader to this insular Arcadia with descriptions of its position in southern Dalmatia and Dubrovnik, after which she turns to the history of Lokrum and its monuments, with reference to two written sources: the Apendius chronicle and the Memorie storiche sull’isola Lacroma, published in Vienna in 1861. Illustrations by Anton Perko are completely subjected to the text, eternalizing scenes described by Princess Stephanie and faithfully presenting the details that intrigued the author. The German version of Lacroma was published shortly before the end of Perko’s active life, spent largely next to the Crown Prince and his wife. It may thus be understood as a sort of sublimation for his work as the court secretary and painter. Sketches for the nineteen illustrations in the Lokrum booklet were probably made in the previous decades, while Perko was still the governor of the island. Among his works donated to the libraries of Dubrovnik, there are three drawing folders of small dimensions titled Lacroma and dated to 1879 and 1880 respectively, as well as a number of drawings and watercolours showing Lokrum’s landscapes. As a passionate sketcher, Perko must have made a far larger number of drawings on the island, but they must have been acquired by Stephanie after his death, which is why the Dubrovnik collection possesses only a small segment of his oeuvre. With its historical overview, descriptions of architecture and vegetation, and especially the contemporary details, this travelogue offers a precious insight into the appearance and life of the island in the 19th century. Especially valuable details include those referring to the interior of the summerhouse, inscriptions on the walls of the monastery, and Maximilian’s poetry, which Stephanie recorded preserving it from oblivion and making it available for a wider audience. Perko’s illustrations carefully follow the text, completely subjecting themselves to the author’s tone and introducing us to the solitude of island vistas and their hidden beauty in the conservative artistic tradition of the late 19th century. The painter has drawn with utter precision the architecture and the vistas of the island, the imperial residence, and the coastline, including the rare inhabitants in the serene solitude of their isolation, in the spirit of AustroHungarian Orientalism that he adhered to, yet he also gave us an image of the island that is nowadays almost unrecognizable owing to the rich vegetation. This paper analysis the textual and visual segments of the travelogue and their contribution to our knowledge of the island’s recent history, including the imperial residence and the natural resources.
PDF
