Ludwik Fleck Uzunić, Mislav
Revija za sociologiju,
08/2023, Letnik:
53, Številka:
2
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
U radu se problemski razmatra teorija Ludwika Flecka s posebnim naglaskom na njegovu primjenu sociološke analize na problematiku spoznaje i znanosti. Fleckove se prosudbe zatim uspoređuju s teorijom ...Thomasa Kuhna i teorijom edinburške sociološke škole (SSK) s ciljem da se ocrtaju njihove konceptualne i metodološke razlike glede definiranja društvenog u znanosti. Postoji kontinuirana osovina sociološkog analiziranja znanosti i spoznaje u dvadesetom stoljeću na relaciji Fleck, Kuhn, SSK. Međutim, u radu se argumentira da su Fleckova i Kuhnova teorija fundamentalno podudarne zbog analize racionalnih čimbenika koji utječu na proces znanstvenog odlučivanja, no da se SSK izuzima svojom radikalnom interpretacijom Kuhna zbog pretpostavke o snažnom utjecaju iracionalnih i neznanstvenih čimbenika na znanstvene procese. Postoji značajna razlika u njihovoj primjeni sociološkog pristupa, a posljedično i stavu o uspjehu znanstvenih istraživanja. Zato je potrebno razlikovati što Fleck i Kuhn podrazumijevaju pod 'društveno', a što pripadnici SSK. Prvi pod društvenim podrazumijevaju međuodnose unutar znanstvenih kolektiva i samih znanstvenika koji se temelje u epistemičkim čimbenicima – prvenstveno u spoznajama koje pripadnici međusobno dijele temeljem racionalnosti i dokaza. Pripadnici SSK, pak, proširuju analizu na odnos znanosti i šireg društvenog konteksta s ciljem da se prepoznaju iracionalni i neznanstveni čimbenici u takvim odnosima. U istraživanju navedene relacije leži radikalnost, ali i originalnost SSK u primjeni vlastitog sociološkog polazišta, a što je dovelo do kritike da pristup predstavlja jedan znanstveni antirealizam koji relativizira racionalnost i uspjeh znanosti.
The paper examines Ludwig Fleck's theory with a particular emphasis on its application to the sociological analysis of knowledge and science. Fleck's position is then compared to Thomas Kuhn's theory and the theory of the Edinburgh School of Sociology (SSK) to delineate their conceptual and methodological differences in defining the social aspects of science. Throughout the 20th century, there exists a continuous axis of sociological analysis of science and knowledge, carried out by Fleck, Kuhn, and SSK. However, the paper argues that Fleck's and Kuhn's theories are fundamentally aligned due to their analysis of rational factors underlying the scientific decision-making process, while SSK deviates with its radical interpretation of Kuhn, assuming a strong influence of irrational and non-scientific factors on scientific processes. Therefore, it is necessary to differentiate between what Fleck and Kuhn mean by 'social' and what SSK practitioners mean by it. Fleck and Kuhn refer to the relations within scientific collectives and among scientists themselves, which are presumably based on epistemic factors, primarily in knowledge shared through rationality and evidence. On the other hand, SSK members extend the analysis to the relationship between science and the broader social context in order to identify irrational and non-scientific factors within these relations. The emphasis on irrational factors in science constitutes radicalism, as well as the originality of SSK's application of its own sociological framework, which has led to criticism that this approach represents a form of scientific anti-realism that relativises the rationality and success of science.
The paper considers the problem of the level of freedom a scientist enjoys while conducting scientific experiments and choosing scientific theories. The paper analyses the notion of epistemic freedom ...that refers to the relationship between human beings and the world, and the notion will be expanded and elaborated using the hermeneutic theory. The problem recently surfaced in Anglo-Saxon philosophy, and it is still in a developing phase. In a sense given, the theory of hermeneuticists who studied the problem of interpretation within science is of particular use, for the most part, because they pointed at the ontological limits of human beings. The paper aims at contributing to the theory of science by pointing at the interpretative, and thus hermeneutical nature of science in such a way that it analyses epistemic freedom via the role of scientific tradition and the use of instruments.
Richard Rorty suvremeni je filozof analitičke filozofijske tradicije koji je svoje karijerno usmjerenje skrenuo na metafilozofijsku kritiku epistemologije. Osnova Rortyjeve kritike leži u njegovu ...odbijanju kartezijanskog dualizma, što ga dovodi do zaključka da je svaki pokušaj dosezanja istine putem znanja o bitima osuđen na propast. Umjesto toga, Rorty argumentira u korist traženja razumijevanja putem razgovora – postupka koji zove eidifikacija – koji bi vodio do potpunog uklanjanja epistemologijskog problema znanja. Njegov metafilozofijski poduhvat želi
hermeneutikom zamijeniti epistemologiju i time je uspostaviti kao temeljni filozofijski pristup. Međutim, Rorty nedovoljno naglašava važnost istine za hermeneutiku. To je manjak koji će ovo istraživanje pokušati nadoknaditi da bi pokazalo kako je Rortyjev skepticizam po pitanju istine problematičan za njegovu vlastitu poziciju bliskosti s hermeneutikom. Nakon opisivanja Rortyjeva metafilozofijskog programa, temeljno uspostavljenog u Filozofija i ogledalo prirode, rad istražuje (ne)kompatibilnost Rortyjeve pozicije s hermeneutikom, prvenstveno s Gademerovom. Dolazimo do zaključka da bi pogrešno bilo smatrati Rortyjevu (meta)filozofiju izdankom hermeneutike ili potpuno kompatibilnu s njome, uzimajući u obzir da prednost pred istinom daje društvenim problemima.
Richard Rorty ist ein zeitgenössischer Philosoph der analytischen philosophischen Tradition, der seine berufliche Ausrichtung auf die metaphilosophische Kritik der Epistemologie richtete. Das Fundament von Rortys Kritik liegt in seiner Ablehnung des kartesianischen Dualismus, was ihn zu der Schlussfolgerung führt, dass jeder Versuch, durch das Wissen über die Wesen zur Wahrheit zu gelangen, zum Scheitern verurteilt
ist. Stattdessen argumentiert Rorty dafür, durch Konversation nach Verständnis zu suchen – ein Prozess, den er als Edifikation bezeichnet –
der zur vollständigen Beseitigung des epistemologischen Problems des Wissens führen würde. Sein metaphilosophisches Bestreben ist es, die Epistemologie durch die Hermeneutik zu ersetzen und sie damit als grundlegenden philosophischen Ansatz zu etablieren. Allerdings betont Rorty die Wichtigkeit der Wahrheit für die Hermeneutik nur unzureichend.
Dies ist ein Nachteil, den diese Studie auszugleichen sucht, um aufzuweisen, wie problematisch Rortys Skeptizismus in puncto Wahrheit für seine eigene Position der Nähe zur Hermeneutik ist. Nach der Darlegung von Rortys metaphilosophischem Programm, das in Der Spiegel der Natur gründlich verankert ist, erforscht die Arbeit die (In-)Kompatibilität von Rortys Position mit der Hermeneutik, in erster Linie mit der von Gadamer. Wir kommen zu dem Fazit, dass es unzutreffend
wäre, Rortys (Meta-)Philosophie als Ableger der Hermeneutik zu betrachten oder sie als vollständig damit kompatibel einzuschätzen, wenn
man bedenkt, dass er den gesellschaftlichen Problemen den Vorrang vor der Wahrheit gewährt.
Richard Rorty est un philosophe contemporain de tradition analytique qui
a orienté sa carrière professionnelle vers une critique philosophique de la métaphilosophie. Le fondement de la philosophie de Rorty repose sur son rejet du dualisme cartésien, ce qui le mène à la conclusion que toute tentative d’atteindre la vérité par la connaissance des essences est vouée à l’échec. Au lieu de cela, Rorty argumente en faveur d’une recherche de la compréhension par le biais de la conversation – procédé qu’il nomme édification – qui serait censée complètement remédier au problème épistémologique de la connaissance. Son entreprise métaphilosophique se donne pour ambition de remplacer l’herméneutique par l’épistémologie et ainsi de l’instituer en tant qu’approche philosophique fondamentale. Cependant, Rorty ne met pas suffisamment l’accent sur l’importance de la vérité pour l’herméneutique, insuffisance que cette recherche va tenter de pallier en vue de montrer que son scepticisme, pour ce qui est de la vérité, est problématique en ce qui concerne la relation d’affinité qu’entretient sa propre position avec l’herméneutique. Après avoir décrit le programme métaphilosophique de Rorty, clairement établi dans La philosophie et le miroir de la nature, ce travail examine la (non) compatibilité de la position de Rorty avec l’herméneutique, principalement avec Gadamer. Nous arrivons à
la conclusion qu’il serait fallacieux de considérer la (méta)philosophie de Rorty comme une branche de l’herméneutique, ou de penser qu’elle serait complètement compatible avec elle, tout en gardant
en vue qu’il donne la priorité aux problèmes sociétales et non à la vérité.
Richard Rorty is a contemporary philosopher of analytic philosophical tradition who shifted his career to a metaphilosophical critique of epistemology. The basis for Rorty’s critique lies in his rejection of Cartesian dualism, which leads him to a conclusion that every attempt at
achieving truth by the way of knowing essences is destined for failure.
Instead, Rorty argues for a search for understanding via conversation –
a process which he called edification – and which would lead to the elimination of the epistemological problem of knowledge altogether. His metaphilosophical endeavor wants hermeneutics to supplant epistemology and become the fundamental philosophical approach. However, Rorty underemphasizes the importance of truth for hermeneutics, a deficiency of his which the paper will try to amend in order to show that Rorty’s skepticism regarding truth makes it problematic for his position to claim rapport with hermeneutics. After detailing Rorty’s metaphilosophical programme, which was mainly established in Philosophy and the Mirror of Nature, the paper will explore the (in)compatibility of his position with hermeneutics, most notably with Gadamer’s. This leads to the conclusion that it would be a mistake to consider Rorty’s (meta)philosophy as an offshoot of hermeneutics or being completely compatible with it, considering he gives primacy to social problems over
truth.
Slučaj Richtmann-Podhorsky Uzunić, Mislav; Pešić, Boško
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine,
12/2024, Letnik:
50, Številka:
1 (99)
Journal Article, Paper
Odprti dostop
Rad se bavi intelektualnim te ideološkim sukobom jugoslavenskih komunista sa Zvonimirom Richtmannom i Rikardom Podhorskim 1930-ih godina. Sukob je proizašao iz pokušaja Richtmanna i Podhorskog da ...saznanjima tadašnje znanosti i logičkog pozitivizma kritički promisle marksističku teoriju i da dodatno dokažu njezinu ispravnost. Međutim, njihov je projekt ostao neostvaren zato što su pripadnici Komunističke partije takovrsna promišljanja marksizma uzimali kao političku prijetnju te je racionalno i argumentirano rješavanje pitanja ostalo otvoreno. Rad stoga istražuje kompatibilnost teorije Richtmanna i Podhorskog s teorijom logičkog pozitivizma. Cilj je pokazati da su njihovi pokušaji bili argumentirani i opravdani jer logički pozitivizam i marksizam dijele kritiku metafizike i filozofije te zagovaraju kauzalna objašnjenja pojava. Međutim, u radu se argumentira da bi iz suvremene perspektive polazište Richtmanna i Podhorskog bilo neuvjerljivo iz dva razloga. Prvi se razlog odnosi na suvremena saznanja u općoj filozofiji znanosti koja pokazuju da je princip verifikacije logičkog pozitivizma, kojeg su Richtmann i Podhorsky inkorporirali u svoju teoriju, neuvjerljiv kao kriterij znanstvenosti. Drugi se razlog odnosi na fundamentalnu metodološku razliku između marksizma, koji polazi od makro objašnjenja povijesti i društva, i logičkog pozitivizma koji zagovara metodološki atomizam i redukcionizam.
The article delves into the intellectual and ideological clash between Yugoslav communists and Zvonimir Richtmann and Rikard Podhorsky during the 1930s. This conflict emerged from Richtmann and Podhorsky’s endeavour to critically reassess Marxist theory, leveraging contemporary scientific knowledge and logical positivism to further substantiate its validity. Nevertheless, their initiative remained unrealized due to Communist Party members perceiving such scrutiny of Marxism as a political menace, thereby leaving the rational and reasoned resolution of the matter unresolved. Consequently, the paper delves into the compatibility of Richtmann and Podhorsky’s theory with logical positivism. Its objective is to illustrate that their endeavors were both justified and reasoned, as logical positivism and Marxism converge in critiquing metaphysics and philosophy while advocating for causal explanations of phenomena. Nonetheless, the paper contends that, viewed from a contemporary standpoint, Richtmann and Podhorsky’s premise would lack persuasiveness for two reasons. Firstly, contemporary insights in the general philosophy of science undermine the verifiability principle of logical positivism, which they incorporated into their theory, as an inadequate criterion of scientific rigor. Secondly, the fundamental methodological disparity between Marxism, grounded in macro-level explanations of history and society, and logical positivism, which promotes methodological atomism and reductionism, underscores the divergence.
Rasprava između Daniela Dennetta i Alvina Plantinge, održana 2009. godine u Chicagu, označila je monumentalni susret u kojem su se intelektualno sukobili jedan od najcjenjenijih ateističkih i jedan ...od najcjenjenijih kršćanskih mislioca današnjice. Debata je bila pomno praćena, kako u publici, tako i u američkim filozofskim krugovima, a ubrzo je pretočena i u knjigu u kojoj su autori dodatno proširili raspravu. Ovdje će se prikazati glavne argumentacijske točke debate, koje je postavio Plantinga kao prvi izlagač, a koje je napadao Dennett. Nakana je rada pokazati kako je Plantinga bio uspješniji u obrani
svoje teze da su znanost i religija kompatibilni te da Dennett nije ponudio argumente koji bi ozbiljno ugrozili Plantinginu tvrdnju, iako je to mogao učiniti koristeći argumente koje je razvijao tijekom svoje karijere. Zbog toga što je debata preslika stavova autorâ koje su razvijali tijekom cijele svoje karijere, u radu će se prikazati na kojim su mjestima autori mogli pojačati svoju argumentaciju.
Drugim riječima, izlaganja oba autora prikazat će se detaljnije i u
širem kontekstu, i to prvenstveno da bi se opravdala teza da je Dennett na raspolaganju imao puno snažniju argumentaciju od one koju je ponudio u debati.
U radu je izložen Plotinov nauk o duši kao izvoru lijepog. Plotinovi stavovi o ljepoti i umjetnosti nisu samostalna cjelina, nego se mogu razumjeti tek u kontekstu njegove metafizike i etike, te je ...zbog toga nezgodno govoriti o Plotinovoj estetici kao takvoj. Iz tog razloga autor će iznijeti i tematizirati neke temeljne pojmove Plotinove filozofije poput pojma Jednog, katarze i duše i to s ciljem prikaza Plotinovog nauka o lijepom kao nužnoj poveznici bez koje su ostali segmenti Plotinove filozofije nemogući, naime postizanje katarze putem lijepe duše.
PDF
