Budući da je vjera, a time i sloboda Galaćana ugrožena pokušajem vraćanja pod Mojsijev zakon, oslanjajući se na biblijsko pripovijedanje o Abrahamu, Pavao progovara o slobodi kao slobodi od Mojsijeva ...zakona. Temeljna mu je tvrdnja da Zakon nije početak povijesti spasenja nego Abrahamova vjera koja se oslonila na Božje obećanje. U tomu smislu Zakon je bio nadodan radi prekršaja, radi maloljetnosti čovječanstva, bio je nadziratelj u smislu privremenosti i svojevrsne prisile svojih podložnika, bio je zarobljavajuća snaga od koje je trebalo osloboditi čovjeka. Tu je slobodu Bog ostvario u Kristu koji je jedini istinski Potomak Abrahamov. Oni koji su u Kristu ostvaruju abrahamovski odnos s Bogom, odnos povjerenja i oslanjanja na obećanje, odnos slobode kojemu Zakon nije služio nego ga ugrožavao. Sloboda se ne ostvaruje pod izvanjskom prisilom, nego nutarnjim opredjeljenjem za Božje postupanje koje je nošeno njegovim obećanjem. U ovomu dijelu rada slijedimo Pavlovo razmišljanje u Poslanici Galaćanima o slobodi koju Bog nudi u Kristu i koja je oslonjena na obećanje kao put ostvarenja istinske slobode u odgovornosti. S Abrahamom kao modelom Božjega postupanja sa čovječanstvom i ljudskog odgovora na Božju ponudu i obećanje, Pavao određuje slobodu kao slobodu od prisile Zakona.
Since the faith, and thus the freedom of the Galatians, is threatened by the attempt to return to the Law of Moses, relying on the biblical narrative of Abraham, Paul speaks of freedom as freedom from the Law of Moses. His basic claim is that the Law is not the beginning of the history of salvation, but Abraham’s faith, which relied on the promise of God. In this sense, the Law was added because of transgressions, because of the infancy of mankind; it was a supervisor in terms of the temporality and certain coercion of its subordinates and it was an enslaving force of which man had to be freed. This freedom was realized by God in Christ, who is the only true Abraham’s Descendant. Those who are in Christ have an Abrahamic relationship with God, a relationship of trust and reliance on the promise, a relationship of freedom which the Law did not serve but endangered it. Freedom is not realized under external compulsion, but by an inward commitment to God’s conduct, carried by his promise. In this part of the paper, in the Epistle to the Galatians we follow Paul’s thinking of the freedom God offers in Christ, which is based on the promise as the path to true freedom in responsibility. With Abraham as a model of God’s treatment of humanity and human response to God’s offer and promise, Paul defines freedom as freedom from the coercion of the Law.
Polazeći od sintagme »za slobodu nas Krist oslobodi« (Gal 5,1) i stavivši je u kontekst nekih suvremenih poimanja slobode, autor u ovomu radu istražuje Pavlovo poimanje slobode na temelju Poslanice ...Galaćanima koja je označena kao Magna charta libertatis christianae. U prvoj cjelini rada smješta tu sintagmu u povijesni kontekst nastanka poslanice, iz čega je vidljivo da je njegov govor o slobodi posve određen konkretnim stanjem vjernika u galatskim crkvama, njihovom dilemom vraćanja pod Mojsijev Zakon pod utjecajem nekih vjerovjesnika koji su se ušuljali u crkve Galacije nakon Pavla. I to vrlo konkretno poimanje slobode izrasta ponajprije iz kristološke vjere o Božjem ostvarenju spasenja u Kristu. U tomu smislu može se reći da Pavao spasenjski učinak poruke evanđelja izražava pojmom »oslobođenje«, što je jedinstveno u Novomu zavjetu.
Starting from the syntagma »It is for freedom that Christ has set us free« (Gal. 5: 1) and putting it in the context of some contemporary ideas of freedom, in this paper the author explores Paul’s idea of freedom on the basis of the Epistle to the Galatians, which is designated as Magna Charta Libertatis Christianae. In the first part of the paper he places this syntagma in the historical context of the origin of the Epistle, from which it is evident that his speech on freedom is entirely determined by the specific state of believers in Galatian Churches, by their dilemma of returning to the Law of Moses under the influence of some heralds of faith who sneaked into the Churches of Galatia after Paul. And this very concrete idea of freedom springs up first of all from the Christological faith about God’s realization of salvation in Christ. In this sense, it can be said that Paul expresses the salvific effect of the gospel message by the term «liberation», which is unique in the New Testament.
Vjera kao “znanje” o znanjima Vidović, Marinko
Crkva u svijetu,
12/2019, Letnik:
54, Številka:
4
Paper, Journal Article
Odprti dostop
Usvajajući općeprihvaćenu složenost pojmova “znanje” i “spoznaja”, autor u ovom radu pokazuje kako se ni znanje ni spoznaja ne mogu i ne smiju redukcionistički poimati u smislu njihova reduciranja ...samo na umni i racionalni (u)vid stvarnosti. I jedna i druga stvarnost ulaze u područje onoga što označujemo kada govorimo o integralnom ljudskom iskustvu, o uvažavanju, naime, apriorne i aposteriorne interakcije spoznavajućeg subjekta i spoznajnog/spoznatog objekta. U takvom svjetlu vjera se pokazuje kao specifično znanje navezano na pred-odluku, na stajalište koje zbilju ostavlja otvorenu transcendenciji, ustvari, konačnom smislu. Vjeru se može označiti kao specifično znanje o svim drugim znanjima, kao utemeljenje, određenje i kvalificiranje drugih znanja njihovom usmjerenošću cjelini zbilje. Do takvih uvida autor dolazi analizom teorije spoznaje i ograničenja svakoga znanja.
Pokazavši da se sloboda i Zakon isključuju, Pavao u nastavku Poslanice Galaćanima pokazuje slobodu kao stanje ne-robovanja koje se ne može baštiniti po tijelu, nego koje Bog daruje svojim obećanjem ...(4,21 – 5,1). To su dva alternativna i nepomirljiva stanja čovječanstva. U argumentaciji toga stanja služi se tipološko-alegorijskim tumačenjem statusa dviju Abrahamovih žena i njihovim načinom rađanja. Slobodu veže uz one koji se oslanjaju na obećanje, uz Izaka koji je prefiguracija Jeruzalema odozgo, a ropstvo uz Hagaru i njezina sina Jišmaela, koja je prefiguracija zemaljskog Jeruzalema navezanoga na Sinajski savez. Tu argumentaciju zaključuje vjeroispovijesnom tvrdnjom da nas je Krist za slobodu oslobodio, ali da ta sloboda nije bez opasnosti, zbog čega se treba u njoj održati. Konkretiziruajući to stanje slobode u poticajnom dijelu Poslanice Galaćanima, slobodu prikazuje kao egzistiranje u Duhu, a njezinu oprečnost kao egzistiranje u tijelu. Sloboda se ostvaruje u oslonjenosti na Boga, u afirmativnom opredjeljenju za njegovo djelo spasenja u Kristu, a njezina je opreka život u udaljenosti od Boga i u oslanjanju na sebe i svoje mogućnosti. Sloboda mu nipošto nije slobodarstvo, nego je izraz služenja Kristovu gospodstvu, posljedica određenosti njegovim spasiteljskim djelom. U zaključku autor sažima rezultate istraživanja, ističući da se Pavlova sloboda ne može shvatiti u negativnom određenju slobode od, nego u pozitivnom određenju slobode za. Takva sloboda određena je uzajamnim služenjem, agapičnom ljubavlju, i najbolje se ostvaruje kao sloboda u slobodi od sebe samih i u otvorenosti drugima iz/u ljubavi. Ona ima i eklezijalnu, ali i kozmičku dimenziju.
Showing that freedom and the Law are mutually exclusive, Paul continues explaining in the Epistle to the Galatians that freedom is a status-state of nonslavery that cannot be inherited through the flesh, but which God bestows on his promise (4:21-5:1). These are two alternative and irreconcilable states of humanity. Paul’s argumentation of these states is based on a typologicalallegorical interpretation of the status of two Abraham’s wives and the ways their children were born. He binds freedom to those who rely on the promise, to Isaac, who is the prefiguration of Jerusalem from above, and slavery to Hagar and her son Ishmael, who is the prefiguration of earthly Jerusalem bound to the Sinai covenant. He concludes this argument with the confessional claim that Christ freed us for freedom, but that freedom is not without danger, which is why we should hold on to it. In concretizing this state of freedom in the stimulating part of the Epistle to the Galatians, he describes freedom as an existence in the Spirit and its opposition as an existence in the body. Freedom is realized in reliance on God, in an affirmative commitment to his work of salvation in Christ, and its opposition is a life away from God, and in reliance on yourself and your own abilities. Freedom is by no means libertarianism to him, but an expression of service to the lordship of Christ, a consequence of being determined by his saving work. In conclusion, the author summarizes the results of the research, pointing out that Paul’s freedom cannot be understood in the negative determination of freedom from, but in the positive determination of freedom for. Such freedom is determined by mutual service, agape love, and is best exercised as freedom in freedom from ourselves and in openness to others out of / in love. It has both an ecclesiastical and a cosmic dimension.
U nakani da razloži poruku Pavlova teksta u 1 Sol 4,13-18, autor u ovomu radu polazi od općih zapažanja o ukorijenjenosti Pavlove u apokaliptičku misao, zaključujući da Pavao nije pravi apokaliptik, ...nego teolog povijesti spasenja, onaj koji u povijesti uočava tragove Božjega djelovanja i o njima govori kao o prijelomnim događajima. Pretpostavivši poznavanje uvodnih i općih podataka Poslanice,1 prelazi na književnu analizu odlomka i nalazi u njemu pravi eshatološki tekst uronjen u apokaliptički kolorit. Nakon toga egzegetski raščlanjuje tekst in examine u kojemu Pavao odgovara na poteškoće u koje su upali solunski vjernici zbog smrti nekih svojih članova prije konačne završnice. Ne bez utjecaja apokaliptičkih vizija i ondašnjih duhovnih strujanja, Solunjani su bili uvjereni da Kristovo uskrsnuće i njegov pojavak u slavi, o kojima im je Pavao sigurno govorio za prvoga navještaja, vrijede samo za one koji će završnicu dočekati u životu. Pavao ih razuvjerava, ocrtavši im najprije njihovo sadašnje stanje iz perspektive budućnosti, a onda im pripovijeda o toj budućnosti, služeći se apokaliptičkim motivima. Njihovo sadašnje stanje određeno je onim što se već dogodilo u Kristovu uskrsnuću s kojim je budućnost već započela, a njezino potpuno ostvarenje Pavao opisuje kao Kristov pojavak u slavi kojim će i živi i preminuli, koji prethodno trebaju biti uskriseni, imati udjela u njegovoj proslavi. Jedina razlika u pogledu završnice živih i preminulih o Kristovu pojavku jest uskrsnuće tih potonjih, premda će i živi proći kroz nekakvu promjenu, ugrabljenjem u susret Gospodinu u zrak. Opisujući konačnu završnicu, Pavao se poslužio apokaliptičkim scenarijem, ali ne tako da se upustio u iscrpno izvješće o konačnim događanjima, nego, u dušobrižničkoj zabrinutosti za Solunjane, povezuje, tumači, reducira i konkretizira apokaliptičke motive uželji da učvrsti nadu i osnaži povjerenje Solunjana. U zaključku autor ističe da Pavao, rabeći apokaliptičke motive i pripovijedanje, obilato ih prilagođuje i usmjeruje svojim kristološkim uvjerenjem o zajedništvu s Gospodinom zauvijek. U tomu smislu može se reći da se služi apokaliptičkim predajama u korist kristologije, odnosno da temeljna kristološka struktura njegove misli utječe na eshatološka poimanja i ograničava njegovu recepciju tradicijske apokaliptičke građe.
Polazeći od iskustvenog značenja pojma „sablazan“ i njegova starozavjetnog poimanja, autor u ovom radu istražuje Pavlove izvorne tekstove u kojima se pojavljuju glagol σκανδαλίζω i imenica σκάνδαλον ...te njihove istoznačnice λίϑος προσκόμματος i πέτρα σκανδάλου. Rad je podijeljen u dva dijela na temelju glagolske ili imeničkih uporaba. U prvom dijelu istražuju se tekstovi 1 Kor 8,13, 2 Kor 11,29 i Rim 14,21, a u drugom tekstovi 1 Kor 1,23, Gal 5,11 i Rim 9,33; 11,9; 14,13; 16,17. Glagolska se uporaba odnosi na sablazan kao slobodnu (ne)namjernu ljudsku aktivnost koja kod drugih rezultira dvojbama, zapletanjima, skretanjima s ispravnog puta i padovima u procesu spasenja. Od nje, ako se radi o perifernim stvarnostima za spasenje (obredi, hrana), treba odustati, a sablažnjivo djelovanje koje nastaje zbog ispravne uronjenosti u Božje spasenjske naume i nije sablažnjivo jer rezultira lažnom i hipokritskom sablazni. Za sablažnjivost Božjih spasenjskih nauma u njihovu povijesnom ostvarenju, čiji je vrhunac u križu Isusa Krista, Pavao rabi imenicu. Ta je sablazan neizbježna zbog krivih ljudskih mjerila za Boga i njegovo spasenjsko djelovanje. U zaključku autor sažima rezultate istraživanja ističući da Pavao vrlo diferencirano pristupa fenomenu sablazni i da vrlo vješto integrira sablazan u Božje povijesno, ali otajstveno postupanje, u sablažnjivost samoga Boga koji za čovjeka uvijek ostaje semper maior.
Istražujući Pavlov govor o čovjeku u njegovim izvornim spisima, uočavamo da je on najviše određen njegovom pesimističkom i optimističkom vizijom čovjeka. Takva se vizija korijeni u starozavjetnoj ...antropologiji, a odražava se u pojmovlju kojim se izražava konstitutivno‑strukturalna stvarnost čovjeka a jasno dolazi do izražaja u nekim tekstovima koje smo optikom tipologije Adam – Krist (usp. Rim 5,12‑21) istražili (Rim 1,18 – 3,20; 7,14‑25; 1 Kor 15,45‑49). Pavlov pesimistički pogled na čovjeka plod je njegova realnoga gledanja na povijest, uočavanja čovjekove izgubljenosti i otuđenja, ali u svjetlu svoje vjere i iskustva onoga što je Bog već izveo u Kristu. Povijesni čovjek, premda stvorenje Božje, živi u »Adamovoj sjeni«, osobno ratificira Adamov neposluh Bogu i pokušaj da se ostvari mimo i bez Boga. Taj stari čovjek nužno postaje idolopoklonik i biće rascijepljeno između svojeg htijenja i djelovanja. Bez ispravne relacije s Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem u Isusu Kristu, on gubi svoj temelj i svrhu, a time i mogućnost svojeg ostvarenja po Božjoj zamisli. Vjerom u Boga, kristološkom osvjedočenošću i soteriološkim iskustvom, Pavao optimistički gleda na čovjeka, na njega kao biće posebne Božje brige i zauzetosti koja se vrhunski objavila u povijesti uskrsnućem Isusa, koji je vjerom prepoznat kao Božji Sin i Mesija – Krist. Bog se u Kristu u potpunosti zauzeo za izgubljenog i protivnim silama izručenog čovjeka, izvukao ga iz vlasti grijeha i smrti, oslobodio ga njegova egoizma i uvukao ga u dinamizam proslavljene, uskrsle egzistencije. Taj novi dinamizam izvor je spasenjskog optimizma ili optimizma spasenja, koji ima svoje posljedice i u povijesnom životu čovjeka. Već sadanji povijesni čovjek može ući u dinamizam svojeg ostvarenja vjerničkim oslanjanjem na Božje djelo u Kristu, odnosno životom u Kristu koji se u povijesti očituje kao život novog stvorenja. Pavlov antropološki optimizam je kristološko‑soteriološki utemeljen i tiče se svekolikog čovječanstva, što on izražava tipologijom Adam – Krist.U ovom radu krećemo od uvodnih zapažanja o Pavlovoj ukorijenjenosti u starozavjetnu antropologiju, o osloncu njegove antropološke terminologije na starozavjetnu, a potom dvama tekstovima (Rim 1,18‑3,20; 7,14‑25) ilustriramo najprije njegovu pesimističku viziju čovjek, a potom i optimističku (1 Kor 15,45‑49), koju smo odredili kao optimizam spasenja čovjeka u Kristu i prikazali ga kao Pavlov govor o životu u Kristu, odnosno biću i životu novog čovjeka.
Kao baštinik i dobar poznavatelj helenističkoga svijeta u čiju kulturu spada i organiziranje raznih športskih natjecanja, Pavao je jedini novozavjetni pisac koji obilnije rabi športsku metaforiku u ...izricanju i prenošenju svojih stavova i teoloških ideja. Autor u ovomu radu književnom i kontekstualnom analizom istražuje sve športskim motivima bogatije Pavlove tekstove (1 Kor 9,24-27; 1 Sol 2,1s.19; Fil 1,27-30; 2,16; Gal 2,1s; 5,7; Fil 3,12-16; 4,1.3; Rim 9,16; 15,30), uočavajući njihovu povijesnu ukorijenjenost i misaonu nosivost. Gotovo svi tekstovi sa športskom metaforikom – a Pavao je rabi u gotovo svim svojim izvornim spisima, od prvoga do posljednjega – premda ne na isti način i s istom težinom, odražavaju Pavlova parakletska, posebno auto-egzemplarna nastojanja u oblikovanju kršćanskoga ponašanja svojih naslovnika. To je ponašanje kao i Pavlov život i vjerovjesničko djelovanje obilježeno pravilnom uporabom slobode koja ne zaobilazi, već integrira odricanje, samosvladavanje i disciplinu; maksimalnom zauzetošću, upornošću i trudom; dinamikom koja se probija od starta do cilja, računajući i s neuspjehom; koncentriranošću na bitno; odvažnošću, neustrašivošću i nadom; pravilnošću i poštivanjem pravila; vođenjem računa o drugom i drugačijem u poštivanju svakoga; uvježbanošću, borbenošću i izdržljivošću sve do smrti; ciljnom usmjerenošću svekolikog ljudskog/kršćanskog djelovanja. Športskom metaforikom, posebno vrlo čestom metaforom trčanja, a onda i šakanja,
Pavao insistira na ciljnoj usmjerenosti kršćanskoga života koji nikada nije siguran u uspjeh i koji uvijek strepi pred mogućim neuspjehom. Šport kao ni vjera ne poznaju sustav osiguranja i sigurnosti. Maksimalna
zauzetost oko cilja, rad na sebi i usmjerenost života samo su pretpostavke kojima ljudi otvaraju prostor Bogu za ostvarenje njegovih obećanja. Konačni uspjeh kršćanskoga života stvarnost je konačne Božje prosudbe i u konačnici njegove milosti. U kršćanskom životu, za razliku od športa, nagradu ne dobiva samo najbolji pojedinac, nego svi koji stignu do cilja. Naime, i kada rabi športske metafore, Pavao ih modificira i udaljava se od njih svojim uvjerenjem o Božjem pasiteljskom zahvatu u Kristu. U zaključku autor ističe Pavlovo uočavanje povezanosti i sličnosti/istosti športskog i vjerničkog ponašanja. Šport promiče samopouzdanje, određene vrijednosti, norme i ideale, poštivanje pravila, timski rad, hrabrost, odvažnost, duh pobjede i gubitništva, vježbanje volje u svakom smislu, a bez toga ni vjera u Boga koji se objavio u Kristu, a posebno njome prihvaćen vjernički način života ne mogu opstati. U športskoj težnji koja se u suvremenom olimpijskom duhu definira kao uvijek jače, više i brže moguće je, pavlovskim pogledom, vidjeti horizont transcendentnog iskustva i želje, odnosno eshatonske usmjerenosti vjerničkih nastojanja i života. Šport je za Pavla, kao i život, zauzetost oko cilja koji je u budućnosti, ali Božjoj i u konačnici o Bogu ovisnoj.
Ovaj je rad podijeljen u tri dijela. Prvi se dio bavi početkom
i razvojem političkog čitanja i tumačenja Pavlove teološke
misli koje se prvi put pojavio u američkom egzegetskom krugu
nazvanom “Pavao ...i politika”. Namjera članova te grupe bila je
čitati Novi zavjet u svjetlu grčko-rimskog društveno-političkog
konteksta kojim je dominirala rimska imperijalna ideologija.
U sadašnjici, upravo ova vrsta hermeneutičkog pristupa silno
utječe na biblijsku znanost o Pavlu, kao i na filozofiju, sociologiju,
kulturne i postkolinijalne studije, itd. Stoga se može kazati kako
je Pavao postao neka vrsta “mode” u suvremenoj, društvenoj i
humanističkoj znanosti.
Drugi dio rada bavi se osnovnim tvrdnjama i temeljnim
doprinosima koje nam donosi spomenuti istraživački pristup
Pavlovim poslanicama. Navodimo tek neke od njih: Pavlovo je
evanđelje ujedno teopolitičko i protuimperijalno; njegova teološka
misao pruža otvoreno nepriznavanje Rimskog Carstva; Pavlovo
se evanđelje protivi svakom imperijalnom sustavu, a posebice
novom američkom neoliberalnom kapitalističkom carstvu. U
samom kontekstu Pavlova misionarskog djelovanja bio je raširen
carski kult te je stoga predstavljao glavnu metu njegova kritičkog
i subverzivnog propovijedanja evanđelja.
Konačno, treći dio ovog članka sadržava kratak pregled nekih
kritičkih vrjednovanja takozvane “svježe perspektive” na Pavla.
Neke mjerodavne kritike govore o zlouporabi usporedbi između
Pavlovih pisama i carskog kulta ili imperijalnog svijeta starog Rima i biblijskih tekstova. Drugi kritički naglasci jesu: pogrješno
razlikovanje samog značenja i implikacije teksta; “eisegetsko”
učitavanje u Pavlove tekstove umjesto izvornog tumačenja koje se
ponajprije usredotočuje na nakanu autora i smisao teksta.
Polazeći od temeljne spasiteljsko-mesijanske usmjerenosti biblijske objave, autor ovoga rada donosi najprije kratak prikaz razvoja mesijanskih očekivanja u Staromu zavjetu, konstatirajući da se ona ...sve više usmjeravaju Mesiji ili mesijanskom vremenu koje nije obilježeno moći, nego patnjom i solidarnošću s ljudima. U drugomu koraku opisuje Mojsijev lik i njegovu uklopljenost u mesijanska očekivanja. Strukturalna analogija spasenjskoga događanja u Staromu zavjetu i u Novomu zavjetu omogućila je prepoznati u Mojsiju tip mesijanskoga lika, koji je svoje ostvarenje našao u Isusovu životu i djelu. Nakon toga u radu se iznosi prepoznavanje Isusova proročkog mesijanizma u evanđeljima, posebno u svezi s Prorokom kojega je najavio Mojsije u Pnz 18,15.18. Budući da se u Petrovu i Stjepanovu govoru u Djelima apostolskim rabe tekstovi za iskazivanje Isusova proročkog mesijanizma, prije detaljne analize tih tekstova iznose se opća zapažanja o govorima u Djelima apostolskim, u čijem kontekstu Isusov proročki mesijanizam zauzima važnu ulogu. Na kraju autor detaljno analizira Petrov i Stjepanov govor, uočavajući kako su mojsijevska tipologija i na njoj utemeljen Isusov proročki mesijanizam mogli poslužiti kao bitna karika i u židovskom prepoznavanju i prihvaćanju Isusova mesijanstva. U oba govora Isusov proročko-mesijanski identitet, koji je Mojsije najavio, služi uvjeravanju Židova da je Mesija po Božjemu naumu trebao proći kroz patnju, da je proročkim načinom života i time što je odbačen od ljudi, a prihvaćen od Boga, ostvario Božje obećanje o konačnom spasenju koje je već djelatno u povijesti, ali čiji se konačan dovršetak očekuje u parusiji njega uskrsnućem proslavljenoga.
PDF
