Tema je ovoga članka proučiti i predstaviti postojeće trgovačke veze između stvarnih trgovaca hrvatskoga i slovensko-štajerskoga prostora. Autor se kao polazišnom točkom poslužio arhivskom građom ...gradova današnje slovenske Štajerske. Pritom je najprije trebalo definirati pojam Slovenske Štajerske te ga geografski, politički i demografski odrediti. Pokazalo se da postoje velike razlike između Podravlja i Posavlja. Općenito možemo ustanoviti da je Posavlje bilo usmjereno na trgovinu između Zagreba i Italije, dok je Podravlje bilo više usmjereno na trgovinu između Mađarske i Italije. U oba je slučaja konačni cilj trgovaca bila Italija kao glavni uvoznik robe s istoka. Mnogo je teži zadatak bio ući u trag stvarnim pojedincima koji su se bavili trgovinom. Arhivska nam građa, naime, ne govori gotovo ništa o trgovcima koji su u Štajersku dolazili s istoka.
Iznenađuje nas činjenica da pregled arhiva kneževskoga grada Maribora, kao i salzburškoga grada Ptuja te Celja kao središta nastajućega teritorija celjskih grofova/kneževa, čiji glavni strateški element predstavljaju upravo mađarski/hrvatski posjedi, službe odnosno titule, ukazuje na gotovo identičnu odsutnost konkretnih veza s hrvatskim trgovcima. Građa nam pruža nekolicinu manjih iznimaka. Poznat nam je samo dubrovački trgovac Mihael Allegreti, koji je 1441. godine bio u Mariboru na poslovnome putovanju, a uz njega možemo, uz veliku dozu opreza i skepse, spomenuti trgovca s hrvatskoga prostora Nikolaja iz Ugarske, koji se 1341. godine na hodočašću i poslovnome putu nalazi u pratnji mariborskoga trgovca po imenu Cirol. To su jedina svjedočanstva o postojećim pojedincima. Oba ptujska statuta omogućuju nam rekonstrukciju još jedne vrste rijetkih trgovačkih veza između Ptuja i hrvatskih trgovaca koji su u Ptuju prodavali ribu. Riječ je o praksi koja se na kontinuitetu održavala dvjesto godina. Nažalost, ne postoji dokument koji bi te hrvatske trgovce, za koje pretpostavljamo da su bili iz Varaždina i/ili njegove okolice, detaljnije predstavio, na primjer poimence, pripadajućom količinom i vrstom prodane ribe, njihovim utrškom i tako dalje.
Općenito možemo ustanoviti da su monopol nad trgovinom s istokom najprije imale takozvane njemačke, a zatim talijanske trgovačke obitelji. Zbog iznimno visoke zarade o kojoj svjedoči građa iz Nürnberga, gdje su se zatekli trgovci koji su koncem 15. stoljeća odbjegli iz Ptuja i tamo odmah stupili u najviši krug gradskih patricija, takvo je ustrajanje u monopolu nad trgovinom potpuno razumljivo. Razlog za takvu odsutnost hrvatskih trgovaca u velikoj su mjeri nedvojbeno nedovoljno sačuvani izvori. Ipak, uvjereni smo da u ovome slučaju takav nedostatak izvora odražava pravo stanje jer u oštroj konkurenciji velikih trgovačkih obitelji njemačkoga i talijanskoga prostora i uz, očito, ne tako zanemariv broj domaćih “supertrgovaca,ˮ barem u Ptuju, nije bilo mnogo prostora za djelovanje drugih trgovačkih obitelji ili pojedinaca. Nema nikakve dvojbe da je tjedna prisutnost malih trgovaca – kramara – s hrvatskoga prostora bila mnogo veća, ali riječ je o pretežito te više ili manje isključivo malenim, relativno nevažnim, trgovcima u kontekstu trgovine na veliko koja je cvjetala.
Iako su poljski vladari počeli ženiti nadvojvotkinje iz austrijske habsburške dinastije već sredinom 15. stoljeća, najvažnije unije sa stajališta povjesničara glazbe jesu prvenstveno one zaključene ...krajem 16. i u 17. stoljeću. Glavne protagonistice ovoga rada su Anna i Constanza Štajerska, dvije uzastopne supruge kralja Sigismunda III. Vase (1595–98, 1605–31), Cecilia Renata, kći cara Ferdinanda II. i supruga kralja Ladislava IV. (1637–44), te Eleanora Maria Josefa, kći cara Ferdinanda III. i supruga kralja Mihaela Korybuta Wisńiowieckog (1670–73). Glavni predmet ovoga istraživanja bio je pokazati kako su kraljevska vjenčanja jačala kulturne veze, uključujući one glazbene, između poljskog kraljevskog dvora i dvorova odakle su nadvojvotkinje dolazile. Posebna je pažnja posvećena postupnoj »italianizaciji« glazbene kulture na austrijskom Habsburškom dvoru (nadvojvodski dvor u Grazu i carski dvorovi u Beču i Pragu) te na poljskim kraljevskim dvorovima u Krakovu, Varšavi, Vilniusu i drugim gradovima, kao i na transferu talijanskih glazbenika i glazbenog repertoara između tih kulturnih krugova. Znatan je prostor posvećen i važnosti posjeta princa Ladislava Vase (kasnije okrunjenog kao kralja Ladislava IV.) dvorovima svoje ujne Marije Maddalene Austrijske u Firenci i ujaku caru Ferdinandu, suprugu Eleonore od Gonzage u Beču, za adaptaciju i diseminaciju opere kao vrste i talijanskog plesnog stila u Poljskoj.
U radu se raspravlja o kipu Svetog Ivana Nepomuka iz vrta dvorca Slivnica – remek djelu barokne umjetnosti. Navedeni kip do sada nije bio izlagan, analiziran ili vrednovan. Ovaj rad objašnjava ...njegovu ikonografiju i fokusira se na njegove značajne karakteristike. Na temelju kritičke stilističke analize kip se pripisuje Josipu Straubu, kasnom baroknom kiparu koji je radio u Štajerskoj u periodu između 1743. i 1756. Od ključne je važnosti osigurati očuvanje kipa, budući da je trenutno izložen na milost i nemilost surovim vremenskim prilikama koje uzrokuju njegovo propadanje, pa čak i uništenje.
U radu se raspravlja i analizira zidno slikarstvo u župnoj crkvi sv. Andreja u Zgornjem Leskovcu. Crkva je sagrađena 1779. godine (prema datumu na ulazu) te je vjerojatno oslikana nedugo nakon toga. ...To potvrđuje i stil slikanja te podatak u pisanim izvorima. Ove freske još nisu predstavljene, analizirane ni procijenjene. U radu se objašnjava njihova ikonografija. Temeljem kritičke stilske analize, freske se pripisuju Antonu Archeru, slikaru iz Zagreba koji je radio sa štajerskim slikarom Antonom Lerchingerom. Proučavane zidne slike prvo su umjetničko djelo u Sloveniji koje se pripisuje Antonu Archeru. Nadalje, pokazuju da je slikar radio potpuno samostalno već 1780. godine, tj. prije smrti Antona Lerchingera. Ovaj rad mogao bi predstavljati dobro polazište za daljnje određivanje autorstva kasnobaroknih slika u području Zagorja.
Družina Kodelja se je preselila iz Primorske na Štajersko leta 1923. V naselju Polule pri Celju, od koder je lep razgled na celjski Stari grad, so si zgradili prijeten dom z vinsko kletjo. ...Življenje v času med drugo svetovno vojno je bilo skromno in polno odrekanja. Mali fantič v ospredju je danes že gospod v zrelih letih, ki živi družino in vnuku na domu, ki so ga zgradili njegovi starši.
PDF
